Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

ŽUPNI LISTIĆ

Župni listić br. 35 - 23. nedjelja kroz godinu - godina C

Hitova: 62
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Župni listić u PDF formatu.

NEPODIJELJENA LJUBAV

Evanđelje:  Lk 14,25-33

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!

Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.

Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Mud 9,13-19; Filem 9b-10. 12-17;


Prvo čitanje dvadeset treće nedjelje kroz godinu uzeto je iz Knjige Mu­drosti, a ima naslov »Molitva za mudrost«. Vrhunac te molitve je pri­znanje da mudrost može upoznati samo onaj komu je od Boga dan duh mudrosti. I mi imamo potrebu božanskog dara mudrosti, jer osjećamo da ovozemaljska mudrost ne može pružiti odgovor na tjeskobna pitanja ži­vota i smrti.

Drugo čitanje je odlomak iz dirljivog pisma Filemonu u kojem sveti Pavao, koji naziva sebe »starcem«, moli za odbjeglog roba Onezima i moli Filemona da ga primi natrag ne samo kao roba, nego kao brata u vjeri. Poticaj je to i za nas da produbimo istinu kako su svi kršćani ovoga svije­ta zapravo naša braća i sestre u vjeri, da svi skupa tvorimo veliku obitelj Božjeg naroda.

Evanđelje ove nedjelje možda neće svi moći doživjeti kao radosnu vi­jest. Isus govori o mržnji, o križu i o odricanju. »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!«

Kako može netko mrziti vlastite roditelje koji su mu darovali život, znajući da su roditelji Božji dar za nas; može li se mrziti dar Božji? Kako netko može mrziti samoga sebe, kad znamo, da smo Božja stvorenja i njegova ljubljena djeca; može li se mrziti Božje djelo?

Sigurno je da Isus nije htio mržnju jer je on sam poticao na ljubav pre­ma svima i na oproštenje svih uvreda. Neki tumači Svetoga pisma da bi spasili ovaj odlomak, riječ »mrziti« prevode sa »manje voljeti«, ali to malo mijenja na stvari. Kad, naime, kažemo »manje voljeti«, onda pravimo neku vrstu usporedbe, npr. ako Boga volimo s 90% ljubavi, onda bismo roditelje smjeli voljeti samo s 80%, prijatelje sa 70% i tako dalje. Osjećamo kako je to nemoguća logika, jer se ljubav ne može ni dijeliti ni mjeriti. Imamo samo jedno srce i s tim jednim srcem volimo i Boga i ljude.

Drugi tumači misle da bi se Isusove riječi mogle tumačiti tako da kažemo kako Boga moramo voljeti iznad svega, a ostale ljude i stvari »ostat­kom« ljubavi. No, ni ovakva logika nije od velike pomoći, ako je primijenimo na svagdanji, konkretni život. Neobično zvuči ovakva logika: više volim roditelje, nego druge ljude, više volim svoj narod, nego druge na­rode. Takav pristup ljubavi ne daje nam ključ za razumijevanje Isusovih riječi. Da je Isus više volio svog nebeskog Oca, nego nas ljude, ne bi se utjelovio i podnio smrt na križu za nas iz ljubavi prema nama ljudima. Da su sveta Braća Ćiril i Metod više voljeli svoju zemlju, nego naše krajeve i naše narode, onda sigurno ne bi napustili svoju zemlju i došli da našim precima naviještaju radosnu vijest evanđelja. Da je otac Ante Gabrić više volio svoju domovinu nego Indiju, ne bi se otisnuo preko oceana da čitav svoj život posveti siromašnima u Bengaliji.

Da bismo pronašli dublji smisao Isusovih riječi, moramo krenuti od činjenice da je Isus uvijek naviještao radosnu vijest i govorio o takvim isti­nama koje se tiču dubine ljudskog života. Ova dva elementa moramo naći i u ovom evanđeoskom odlomku. Čini se da možemo naći koristan ključ za razumijevanje Isusovih riječi u načinu kako Isus formulira svoj poziv. On govori na uvjetan način: »Dođe li tko k meni«, tj. ako tko hoće ići za njim. Ne radi se dakle ni o kakvoj prisili, nego o slobodnom izboru. Ako želimo biti Isusovi učenici, onda to mora biti iz ljubavi prema njemu, a ne iz drugih razloga. Ovdje se radi zapravo o opravdanju naše vjere, pa nedjeljno evanđelje nas poziva da preispitamo svoju vjeru, kakvoću naše ljubavi prema Isusu.

Potvrdu za ovakvo tumačenje Isusovih riječi imamo u samom evanđe­lju. Značajna je rečenica kojom evanđelist počinje svoj izvještaj: »Oko Isusa skupilo se veliko mnoštvo, a on se okrenuo prema njima i ovako pogovorio: Dođe li tko k meni...« Promislimo zašto su se svi ti ljudi gurali oko Isusa? Sigurno ga nisu svi tražili iz čiste ljubavi. Vjerojatno je bilo među njima takvih koji su se nadali nekoj koristi za sebe ili za svoju obitelj. Pre­ma tome ti ljudi su više voljeli sebe i svoju obitelj nego Isusa. Isus i nas pita zašto smo kršćani: iz čiste ljubavi prema njemu, ili se i mi nadamo kakvoj koristi od činjenice da smo vjernici?