Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

ŽUPNI LISTIĆ

Župni listić br. 37 - 25. nedjelja kroz godinu - godina C

Hitova: 31
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Župni listić u PDF formatu.

LJUBAV BOŽJA - IZVOR SVAKE NADE

Evanđelje:  Lk 16,1-13

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima:

»Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: 'Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!' Nato upravitelj reče u sebi: 'Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.' I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: 'Koliko duguješ gospodaru mojemu?' On reče: 'Sto bata ulja.' A on će mu: 'Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.' Zatim reče drugomu: 'A ti, koliko ti duguješ?' On odgovori: 'Sto korâ pšenice.' Kaže mu: 'Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.'

I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.

I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.

Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?

Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«


Ostala čitanja: Am 8,4-7; 1 Tim 2,1-8;


Dvadeset peta nedjelja kroz godinu ima kao prvo čitanje odlomak iz Knjige proroka Amosa, a sadrži snažnu osudu lihvara i svih onih koji izrabljuju siromahe i pritišću one koji žive u neimaštini. Ove su riječi i ove osude i danas aktualne, ali moramo uočiti i završne, utješne riječi proroka da Bog ne zaboravlja ni jedan čin zločestih, što znači da postoji pravda.

U drugom čitanju sveti Pavao opisuje svom učeniku Timoteju karak­teristike iskrene molitve. Možemo uočiti da Apostol potiče da molimo za sve ljude.

Evanđelje nam donosi poznatu prispodobu o nepoštenom upravitelju. Ovaj podnaslov, međutim, može zasjeniti neke važne poruke ove prispo­dobe. Svakako prispodoba ostaje zagonetna, jer nije lako shvatiti kako je gospodar mogao hvaliti nepoštenog upravitelja, koji ga je zapravo okrao. Nemoguće je čak i zamisliti da je Isus htio potaknuti svoje učenike da budu lukavi i pomalo nepošteni kad se radi o vlastitoj koži. Što je zapravo htio reći Isus? Da je dobro biti snalažljiv i promućuran u nekim kritičnim trenucima? Danas bi nekim odgovaralo ovakvo tumačenje, jer misle da se pošteno zapravo ne može ne samo obogatiti se, nego katkad ni preživjeti. Nije vjerojatno da bi to bio smisao Isusove prispodobe. On je naučavao da naše riječi budu da-da i ne-ne.

Da bi spasili dostojanstvo ove prispodobe, neki tumači se radije zaustavljaju na završnoj rečenici u kojoj Isus upozorava da je potrebno biti vjeran u malim stvarima kako bismo mogli biti vjerni i u velikima. To je duboka psihološka istina i životna mudrost, jer upozorava nas da se naša iskustva skupljaju i nagomilavaju. To vrijedi za pozitivna iskustva koja nas čine sve plemenitijim, ali i za negativna iskustva koja nas čine sve slabijima prema budućim napastima. Ali Isus je htio reći nešto više od toga svojim učenicima.                                                                       

Ključ za razumijevanje ove prispodobe može nam dati okolnost u kojoj ju je Isus izrekao. Nije slučajno da ova prispodoba o »nepoštenom upravitelju« slijedi neposredno nakon prispodobe o »izgubljenom sinu«. Možemo usporediti ove dvije prispodobe. U prispodobi o izgubljenom sinu čitamo o jednom sinu koji je rasipao očevo imanje, u prispodobi o nepo­štenom upravitelju imamo jednog službenika koji je rasipao gospodarevo imanje. Zbog toga ovoj drugoj prispodobi više bi odgovarao podnaslov: »rasipni upravitelj«. Obojica su rasipali nešto što nije bilo njihovo.

Kod ove točke, međutim, nastaje preokret u objema prispodobama. U prispodobi o rasipnom sinu glavni akter nije sin, nego otac zbog čega na­slov bi trebao biti »dobri otac«, a u prispodobi o nepoštenom upravitelju glavni akter je njegov gospodar, koji ne samo da ga ne otpušta iz službe, nego ga hvali za njegovu snalažljivost. Tamo se otac raduje povratku sina; nije važno imanje, neka je propalo, važan je sin. Ovdje se gospodar raduje svom upravitelju, nije važno imanje, novac, nego je važan čovjek; gospo­dar se raduje tome što je upravitelj doživio obraćenje, što ga je vlastita nevolja okrenula prema nevolji drugih.

Iz ovakvog tumačenja možemo izvući dvije poruke iz ove prispodobe. Prva poruka je da neka propadnu kraljevstva i države, neka bankrotiraju tvrtke i banke, važan je sin, upravitelj, čovjek za kojeg je Isus umro i uskr­snuo.

Druga poruka je da uvijek ima povratka. Izgubljeni sin je daleko zalu­tao, ali ga je i iz daljine pozvala natrag očeva ljubav. Upravitelj je također daleko zalutao s obzirom na imanje svog gospodara, ali i odande ga pozvala natrag velikodušnost njegova gospodara. Kršćanstvo je vjera nade, vjera uvijek otvorenih putova za povratak iz grijeha u novi život milosti. Kršćanstvo je vjera otvorenih vrata: vrata neba su otvorena, vrata oprošte­nja su otvorena. Kršćanstvo je vjera raširenih ruku: Isus je na Križu raširio ruke da nas sve grli i te ruke su ostale raširene sve do danas tako da svatko onaj koji pogleda na Križ može znati da postoji put povratka k Ocu nebe­skom koji nas čeka u nebeskoj domovini. Ova ljubav i dobrota našeg Boga je temelj i izvor svake nade.