Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

ŽUPNI LISTIĆ

Župni listić br. 40 - 28. nedjelja kroz godinu - godina C

Hitova: 36
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Župni listić u PDF formatu.

KREPOST ZAHVALNOSTI

Evanđelje:  Lk 17,11-19

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: 2 Kr 5,14-17; 2 Tim 2,8-13;


Prvo čitanje dvadeset osme nedjelje kroz godinu uzeto je iz Druge Knji­ge Kraljeva i prikazuje nam ozdravljenje Naamana od gube. Osnovna poruka čitanja je Naamanov čin zahvalnosti jedinom Bogu za dobiveno ozdravljenje. I mi moramo znati zahvaljivati Bogu za sva njegova dobro­činstva.

U drugom čitanju sv. Pavao ohrabruje svog učenika Timoteja da se ne boji naviještati evanđelje jer Božja Riječ nije okovana. I mi trebamo ovu utješnu poruku u današnjem svijetu, kad nam se čini da mnogi žele one­mogućiti Crkvi da javno govori u ime Isusa Krista.

U evanđelju čitamo o deset gubavaca koje je Isus ozdravio, ali se samo jedan vratio da mu zahvali. Obično tumačimo ovaj događaj na taj način da hvalimo ovog jednoga, a osudimo onu devetoricu nezahvalnih. Prije no što tako pristupimo tumačenju događaja, pitajmo se zašto se ona de­vetorica nisu vratila? Ako pažljivo slušamo Isusove riječi, primijetit ćemo da ih Isus nije zapravo osudio. On je hvalio onog jednoga koji se vratio. Dakle koji bi mogli biti razlozi da se ona devetorica nisu vratila? Možemo zamisliti dva tumačenja.

Prvo tumačenje može biti jedna česta psihološka pojava koja se doga­đa katkad svima nama, a to je radost koja gura u drugi plan zahvalnost. Kad su ovi ljudi stigli kući, primijetili su da su putem ozdravili pa od silne radosti odmah otrčali svećenicima, rodbini i prijateljima da im jave radosnu vijest i da organiziraju svečanost. Pomalo su se zatim vratili u normalnu svakodnevnicu. Možemo se pitati, jesu li se ikad sjetili kako su jadno živjeli dok su bili bolesni, isključeni iz ljudskog društva? Jesu li se katkad sjetili Isusa, kakvo im je veliko dobročinstvo iskazao kad ih je izliječio? Ne znamo, evanđelist ne govori o kasnijem životu ovih ljudi. Ali poruka ostaje za nas: i mi smo dobili bezbroj darova od Boga i, nažalost, lako je priviknuti se na nečiju dobrotu. To vrijedi ne samo u našem odnosu prema Bogu, nego i unutar obitelji: muž prema ženi, žena prema mužu, djeca prema roditeljima. Nitko nema »pravo« na dobrotu drugoga, nego dobrota i dobročinstva su uvijek dar za koji treba uvijek nanovo biti za­hvalni.

Kako bismo se ponijeli mi da smo na mjestu izliječenih gubavaca? Si­gurno se lako prepoznajemo u prvom dijelu događaja, kad su se u svojoj velikoj nevolji obratili Isusu za pomoć. I mi se tako ponašamo: kad smo u nevolji, obraćamo se Bogu. Dobro je to, ali ne bismo smjeli zaboraviti ni zahvalnost kad je nevolja nestala. To vrijedi i onda ako smo ozdravili od neke bolesti putem liječničkog zahvata. I preko njih djeluje Bog. I upravo ova misao nas uvodi u drugi dio našeg razmišljanja o ponašanju izliječe­nih gubavaca.

Druga okolnost koja može poslužiti kao isprika za njihovo ponašanje jest način na koji ih je Isus izliječio. U drugim zgodama Isus je znao dodir­nuti bolesno tijelo, namazati oči, polagati ruke na bolesno mjesto, pozvao je uzetog da ustane, ukratko, Isus je često ozdravljao neposredno, na licu mjesta. Ovdje nije bilo neposrednog dodira i trenutačnog ozdravljenja. Isus im nije rekao da ih je on ozdravio, nego ih je pozvao da odu svećeni­cima. Ne znamo kad se točno dogodilo njihovo izlječenje: na putu prema svećenicima ili kod susreta s njima? Stoga su ovi ljudi mogli pomisliti da su ih svećenici izliječili, a ne Isus, pa trebaju njima zahvaliti.

To je situacija katkad i s nama. Kad smo bolesni, zazivamo Božju po­moć, onda odemo liječniku pa kad ozdravimo mislimo da se moramo li­ječniku zahvaliti, njima dati mali poklon u znak zahvalnosti, a ne Bogu, premda, ipak, njemu treba zahvaliti za ozdravljenje.

Možemo promotriti i treću okolnost: onaj jedini koji se vratio da za­hvali nije bio Židov, nego Samarijanac, tj. stranac. Moguće je da su izliječe­ni Židovi mislili da su oni imali pravo zadobiti ozdravljenje od Boga, odnosno od Isusa, jer su smatrali da su zdravlje i dobrobit Božji dar za krepostan život. A Samarijanac je znao da nema nikakvo pravo na to da ga Isus izli­ječi. Katkad se i mi ponašamo poput one devetorice: mislimo da imamo pravo na neke milosti od Boga, budući da smo vjernici, nastojimo živjeti pošteno i kreposno, pa zbog toga i Bog ima neke obaveze prema nama. Nije tako: pred Bogom svi smo »samarijanci«, tj. stranci koji nemaju pravo ni na što, ali kojima Bog rado daruje sve iz ljubavi. Stoga njemu ide svaka naša hvala.