Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

DOGAĐANJA U ŽUPI

Sveti  Ivan don Bosco svećenik, odgojitelj mladeži (1815. – 1880.) spomendan 31.siječnja

Hitova: 204
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Sv. Ivan Bosco je potjecao je iz siromašne seljačke obitelji blizu Torina. Rano je ostao bez oca. Sva briga za kuću i malo gospodarstvo pala je na mamu Margaretu. Čim je Ivan malo odrastao, već se morao okušati u poljskim poslovima i čuvati krave. Bio je spretan i živahan dječak pa su ga voljeli i stari i mladi.

Kod igre s vršnjacima pokazivao je već ono tipično držanje koje će kasnije biti značajno za njega kad bude postao veliki odgojitelj mladeži. Neka to osvijetli ova zgoda! Kad se jednoga dana vratio kući razbijene glave s neke vrste hokeja, upitala ga je njegova majka: "Zašto ideš s tim mladićima kad znaš da su grubi?" A on je odgovorio: "Baš zato i idem s njima. Kad s njima igram, puno su mirniji i čestitiji, izbjegavaju proste riječi. Kad sam s njima, rade ono što ja hoću i gotovo ništa se ne svađaju."

U svojim Uspomenama don Bosco sam priznaje: "Želja da okupljam oko sebe djecu i mladež i da ih vjerski poučavam pojavila se u meni kad sam imao tek 5 godina. "To je bila jedina želja koju sam poznavao: da bih se mogao čitav život posvetiti mladeži. Rad s mladeži činio mi se kao jedina zadaća poradi koje sam ja uopće i bio na svijetu."
I tako je mladi Ivan Bosco neobično rano i čudesno jasno imao pred očima svoj životni poziv. Sigurnost da je upravo to njegovo zvanje davala mu je izvanrednu snagu da svlada sve ne male i ne malobrojne poteškoće koje su mu se popriječile na putu.

Dnevno je prevaljivao 8 km da bi kod jednog svećenika učio latinski, tada za svećenički stalež neophodno potreban jezik. Da ne bi izgubio ni najmanje vremena, putem je učio latinske riječi i ponavljao gramatiku, a kod kuće ga je čekao seljački posao u kući, staji i na polju. Najdraže mu je bilo čuvati krave jer je tada imao vremena za čitanje pa bi gutao knjigu za knjigom.

Ivan je sada pošao u latinsku školu u Castelnuovo d'Asti, a svaki je dan morao prevaliti pješice 20 km. Da bi zaštedio cipele, izuo bi se i hodao bosonog. Njegova dobra mama Margareta svojom seljačkom pameti brzo je uvidjela da je takvo pješaćenje u školu i kući samo privremeno rješenje koje ne vodi ničemu ozbiljnijem, pa je uspjela da Ivan bude primljen u mjestu škole kod jednoga krojača.

Kasnije je pošao u gimnaziju u Chieri. Svi su se divili njegovu fenomenalnom pamćenju. Znao bi čitave odlomke latinskih pisaca navoditi napamet i prevoditi ih kao od šale. Tako je temeljito čitao latinske i talijanske klasike da je za čitav život stekao izvanrednu književnu izobraženost. Bio je nadaren i za glazbu. Razumio se i u nekoliko zanata: postolarstvo, stolariju, zlatarstvo, krojenje i šivanje. Kao pomoćnik u kavani naučio je praviti i razna pića, likere i sladoled. Znao je graditi, zidati, uvezivati knjige, napraviti svaku vrstu alata ili igračaka. Mogao je i druge poučavati pa je zaslužio novaca i tako se njegovo materijalno stanje prilično poboljšalo.

Kad je Ivanu bilo 26 godina, došao je do željenoga cilja: do svećeništva. Kao mlad svećenik došao je u Torino, grad u kojem je usred nagloga podizanja industrije bilo mnogo siromašnog proletarijata. I tu mu se otvorilo izvanredno polje rada, a osobito među zapuštenom mladeži koja se klatarila ulicama, upadala u poroke i bila zatvarana. Svetac je uvidio da je to najviše zbog toga što su ti mladići prepušteni sami sebi i što o njima nitko ne vodi ozbiljnu brigu. Kad ta mladež bude susrela nekoga koji će joj pokazati ljubav, koji će je poučiti, upraviti na pravi put, postat će bolja. Zato si je postavio kao životno načelo svoga dušobrižničkoga rada: "U svemu me moraju voditi ljubav i dobrota sv. Franje Saleškoga."

Njegova neuništiva vedrina brzo mu je privukla mnoge uličare i besprizorne. Kod toga svećenika im nije bilo dosadno. On je znao s njima pjevati, igrati, učiti, moliti, praviti šetnje i izlete. Svima je postao prijatelj, njegova soba bila im je uvijek otvorena, srce još više, njegovo vrijeme uvijek im na raspolaganju.

Nakon mnogo muka, naprezanja i nastojanja uspjelo mu je osnovati takozvani oratorij, neke vrste internat, u kojem su mladi mogli dobiti dublji odgoj. Do sredstava za uzdržavanje oratorija nije bilo lako doći, no Don Bosco je bio čovjek velike vjere koja je sposobna i brda premještati pa mu je Božja providnost i čudesno znala priteći u pomoć.

Među tom mladeži počela su se javljati i svećenička zvanja pa je don Bosco osnovao Salezijansku družbu koja će se brinuti osobito za siromašnu i zapuštenu djecu i mladež, nju pomagati, odgajati i spremati za život.

Svojim odgojnim radom i svojim ustanovama Don Bosco je došao na glas i izvan granica Italije. Mnogi su dolazili u Torino da ga vide, s njim razgovaraju i upoznaju se s metodama njegova rada.

Svoje djelovanje don Bosco je upravio i prema misijama u mjesnoj i općoj Crkvi. U mjesnoj crkvi djelovao je tiskom.

Prve misionare u vanjske misije poslao je već godine 1875. U stotinu godina salezijanskoga misijskog djelovanja otputovalo je u misije nekoliko tisuća salezijanskih svećenika, braće pomoćnika. Većinom djeluju u Patagoniji, Argentini, Urugvaju, Ekvadoru, ali ih ima i u zemljama Azije, Afrike, Australije i Oceanije.

Don Bosco je umro godine 1888. Svetim ga je proglasio  papa Pio XI. godine 1934.