Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 1.9.2020.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine nastavili smo skupljati doprinos za više razine za 2020. godinu. Na početku Skupštine molili smo Časoslov. Podijeljeni su informativni listići za sljedeće razdoblje i data su pojašnjenja (9.9. – FSR animira klanjanje poslije večernje mise; 15.9. – svjedočenje brata Alena o 8-dnevnom hodočašću Majci Božjoj Trsatskoj; 17.9. -  slavimo Rane sv.Franje, a u 18:30 je misna nakana za svu pokojnu braću i sestre iz FSR-a; sljedeća Skupština je na blagdan sv.Franje 4.10. poslije večernje svete mise). U molitvi svaki dan prikažimo jednu deseticu krunice za naša bratstva.

Pater Franjo Jesenović održao je  predavanje o Sakramentu bolesničkog pomazanja:

Sakrament bolesničkog pomazanja jedan je od sedam svetih sakramenata Crkve. Svetim pomazanjem bolesnikâ i molitvom svećenikâ cijela Crkva preporučuje bolesne trpećem i proslavljenom Gospodinu, da im olakša boli i da ih spasi, štoviše potiče ih da se slobodno sjedine s Kristovom mukom i smrću i tako doprinesu dobru Božjega naroda. Ljudima je zdravlje važna životna vrednota. O zdravlju je ovisna i kvaliteta života. Čovjek želi živjeti bez bolesti i patnje. Kršćanski pristup bolesti i patnji ne lišavaju čovjeka vjernika tjelesnih bolova, daje im smisao. Kršćanin vlastitu patnju nastoji osmisliti, prihvatiti i podnijeti. Za vjernika, koji iskreno i s pouzdanjem u Boga prihvaća svoju bolest i patnju, ona postaje sredstvo pročišćenja i posvećenja. Isto tako je i s iskustvom smrti i smrtnoga časa. Vjernik slijedi primjer Krista koji je prošao kroz iskustvo patnje i smrti. Kada vjernik povjeri svoju patnju Bogu, te po uzoru na Krista prihvati vlastito stanje patnje, on se suobličuje Kristovim patnjama. Bez vjere u Krista koji je svojim uskrsnućem jednom zauvijek pobijedio patnju i smrt, čovjek teško svojim snagama može osmisliti patnju i nadvladati strah, tjeskobu. Biskupi su već oko 200-te godine posvećivali ulje kako bi ono posvetom dobilo snagu, „da donese okrepu i zdravlje“. Pri posveti se zazivao Duh Sveti, te je tako ulje koje u sebi već ima ljekovito djelovanje postalo simbolom spasonosne snage Božjega Duha. U prvoj se kršćanskoj zajednici bolesničko pomazanje nije nazivalo sakramentom već samo uljem. Budući da sakrament bolesničkog pomazanja priprema čovjeka na to da ima dijela na božanskoj slavi, postao je sakramentom posljednjeg prelaska.

Drugi vatikanski koncil (1972.) napušta ovakvo jednostrano gledanje na bolesničko pomazanje kao na sakrament umirućih, te ga se nakon Koncila ne mora dijeliti tek u krajnjoj životnoj opasnosti, nego već „kad vjernik zbog svoje bolesti ili staračke slabosti počinje upadati u životnu opasnost“. Bolesničko pomazanje ustanovljuje poseban odnos između bolesnika i zajednice – Crkve. Crkva tim sakramentom preporučuje teško bolesne vjernike trpećem i proslavljenom Gospodinu da ih pridigne i spasi, a oni dragovoljno s Kristovom mukom i smrću pridonose dobru Božjega naroda. Teška bolest je za Zakonik ona od koje se javlja strah od smrti. Sakrament se također može podjeljivati i prije kirurškog zahvata.

 Bolesničko pomazanje podjeljuje se sa svrhom da čovjeka pridigne i spasi, kako bi se on mogao hrabro boriti protiv svojih boli, te da postigne ozdravljenje ako mu je to od koristi za duhovno spasenje. U Zakoniku iz 1917. godine bilo je propisano da ulje koje se upotrebljava kod bolesničkog pomazanja uvijek treba biti maslinovo, dok sada važeći Zakonik daje prednost takvom ulju ali se može uzeti i drugo biljno ulje. Ulje treba biti svježe, a župnik ga treba pribaviti i čuvati u čistoj prikladnoj posudici na doličnom mjestu. Zakonik nalaže pastirima duša i bolesnikovim bližnjima da se pobrinu kako bi bolesnici bili okrjepljeni bolesničkim pomazanjem, jer taj sakrament treba primiti kada je bolesnik još dovoljno svjestan da može djelotvorno sudjelovati u svetom obredu. Bolesničko pomazanje valjano podjeljuje svaki svećenik i samo svećenik. Svi svećenici kojima je povjereno dušobrižništvo imaju dužnost i pravo podjeljivati bolesničko pomazanje vjernicima povjerenima njihovoj pastoralnoj službi. Svakome je svećeniku dopušteno nositi sa sobom blagoslovljeno ulje da bi, ako je potrebno, mogao podijeliti sakrament bolesničkog pomazanja. Sakrament bolesničkog pomazanja je nužan u slučaju da se bolesnik koji se nalazi u stanju teškog grijeha nije u stanju ispovjediti jer je izgubio svijest, razum ili se nalazi u komi. U tom slučaju pomazanje ima isti učinak kao i ispovijed. Bolesničko pomazanje ne podjeljuje se onima koji tvrdokorno ustraju u očito teškom grijehu.

Sakramenti su svi ustanovljeni od Gospodina našega Isusa Krista i svrha im je  posvećivanje ljudi, izgrađivanje Tijela Krisotva i iskazivanje štovanja Bogu; a kao znakovi služe i za poučavanje. Vjeru ne samo da pretpostavljaju, nego je riječima i stvarima hrane, jačaju i izražavaju; zato se i zovu sakramentima vjere.

 

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 3.3.2020.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine smo nastavili skupljati doprinos za više razine za 2020. godinu. Na početku Skupštine smo molili Časoslov. Pročitani su rođendanci ovaj mjesec i spomenute su prinove u obiteljima naše braće i sestara. Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje i data su pojašnjenja (11.3. – FSR animira klanjanje poslije večernje mise; 17.3. – poslije večernje mise molitveni je susret FSR-a o korizmi; U korizmi FSR predmoli križni put s početkom u 17:45- u srijedu 11.3.,u petak 20.3., u nedjelju 29.3.; 28.3. – predviđeno hodočašće u        Tabor je zbog epidemije virusa odgođeno; Od 26.2. do 5.4. biti će korizmena kampanja inicijative '40 dana  za život', pa se pozivaju     na molitvu pred bolnicu u vremenu 5:30-17:30,  svi vjernici, a napose članovi FSR-a;). U molitvi svaki dan prikažimo jednu deseticu krunice za naša bratstva.

Pater Franjo Jesenović održao je drugi nastavak predavanja o Sakramentu pokore: Bitno mjesto na putu vjernikova vraćanja Bogu pripada sakramentu  pomirenja. On predstavlja poseban oblik susreta Boga i čovjeka. Po sakramentima kršćanske inicijacije (krštenju, potvrdi i euharistiji) čovjek prima novi, Kristov život. Taj novi život Božjeg djeteta može oslabiti, a može se čak i izgubiti grijehom. Krštenje nije uklonilo krhkost i slabost ljudske naravi. Ono nije uklonilo ni sklonost na grijeh. Krist je ustanovio sakrament pomirenja prije svega za one koji nakon krštenja padnu u teški grijeh i tako izgube krsnu milost, nanoseći ranu i zajedništvu s Crkvom. Sakrament pomirenja je dar i plod vazmenog otajstva uskrslog Gospodina. On je ustanovio ovaj sakrament ukazavši se apostolima i govoreći im: "Primite Duha Svetoga! Kojima otpustite grijehe, otpušteni su im, kojima zadržite, zadržani su im!"

Nazivi ovog sakramenta govore o njegovim različitim vidovima. „Zove se sakrament obraćenja jer sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje, put povratka k Ocu od kojeg se čovjek grijehom udaljio“; zove se sakrament pokore „jer posvećuje osobni i zajednički put obraćenja, kajanja i zadovoljštine kršćana grešnika“; „zove se sakrament ispovijedi jer je priznanje ili ispovijed grijeha pred svećenikom bitni element ovog sakramenta“; zove se sakrament oproštenja jer, po svećenikovu sakramentalnom odrješenju, Bog daje pokorniku 'oproštenje i mir'“; „zove se sakrament pomirenja jer daruje grešniku ljubav Boga pomiritelja“ ‒ pokornik je spreman 'izmiriti se s bratom'. Pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom.

Čini pokornika u sakramentu pomirenja su: kajanje, priznanje grijeha i sakramentalna zadovoljština. Oni su bitni za postizanje učinaka ovog sakramenta.

Kajanje je bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti. Kajanje  je izraz  obraćenja, a obraćenje se odnosi na prošlost, sadašnjost i budućnost. Isus je grješnici rekao: "Idi i odsada više nemoj griješiti!" Bez odluke da se ubuduće više neće griješiti, vjernikova volja se ne bi usprotivila grijehu. Kajanje mora biti čin vjernikove volje, kao što je i grijeh proizišao iz njegove volje. Kajanje je dar Božji. Milost Božja privlači i potiče čovjekovo srce da odgovori milosrdnoj Božjoj ljubavi.

 Priznanje grijeha uključuje teški-smrtni grijeh (teška stvar, puna svijest i slobodan pristanak) i laki grijeh (posrijedi laka stvar, bez pune svijesti ili bez potpuna pristanka). Pojedinačna i cjelovita ispovijed i odrješenje jedini su redoviti način kojim se vjernici pomiruju s Bogom i Crkvom. Priznanje grijeha je bitni čin  sakramenta. Već se u njemu samome očituje kajanje i želja za obraćenjem. Pokornik „mora svećeniku ispovijediti sve teške grijehe, koje još nije ispovijedio i kojih se sjeća nakon brižljivog ispita savjesti. Priznanje treba biti osobno, duboko i iskreno. Nespremnost na priznanje pojedinačnih grijeha očituje nespremnost na istinsko kajanje. Nakon priznanja grijeha i prihvaćanja zadovoljštine, a prije odrješenja, pokornik očituje svoju skrušenost i kajanje posebnom „pokornikovom molitvom“: Bože moj, kajem se od svega srca jer grijehom uvrijedih tebe, Oče, najveće i najmilije dobro. Žao mi je za sve zlo što ga učinih i dobro koje propustih. Čvrsto odlučujem s tvojom milošću: činiti pokoru, ispraviti nepravdu i sablazan, kloniti se grešne prigode i više ne griješiti. Po zaslugama muke Spasitelja našega Isusa Krista smiluj mi se Gospodine.

 

Zadovoljštinom za grijehe se dovršuje pravo obraćenje, poboljšanjem života i naknadom nanesene štete. Vrsta i mjera pokore [sakramentalne zadovoljštine za grijehe] treba biti prilagođena svakom pokorniku napose, kako bi svatko popravio red što ga je narušio te mu se dade pravi lijek za bolest od koje je bolovao“. Zadovoljština je ne samo okajavanje učinjenih grijeha nego i pomoć za nov život i lijek protiv  slabosti.

Odrješenje: Budući da je Krist službu pomirenja povjerio apostolima, tu službu nastavljaju vršiti biskupi, njihovi nasljednici, i prezbiteri [svećenici], suradnici biskupa. Snagom sakramenta Reda, biskupi i prezbiteri [svećenici] imaju vlast opraštati sve grijehe 'u ime Oca i Sina i Duha Svetoga'.

 Ispovjednik nije gospodar, već službenik Božjeg praštanja, stoga se treba sjediniti s Kristovom nakanom i ljubavlju. On mora imati prokušano znanje o kršćanskom vladanju, iskustvo ljudskih stvarnosti, poštovanje i obzirnost prema palima; treba ljubiti istinu, biti vjeran učiteljstvu Crkve te strpljivo voditi pokornika prema izlječenju i punoj zrelosti. Treba za njega [pokornika] moliti i činiti pokoru povjeravajući ga milosrđu Gospodnjem. 

 Po sakramentu pomirenja  vjernik se poslije teškoga grijeha vraća u zajedništvo s Bogom. To je također sakrament obraćenja, pokore ‒ obraćeničkog hoda i Božjeg oproštenja. Za primanje oproštenja nužni su kajanje, potpuno priznanje grijeha i pokornikovo prihvaćanje zadovoljštine. Pokornik mora svećeniku ispovijediti sve teške (smrtne) grijehe koje još nije ispovijedio i kojih se sjeća nakon pomnog ispita savjesti. Samo je jedan put otpuštenja vjernikova grijeha poslije krštenja: sakrament pomirenja. Preporučuje se i ispovijedanje lakih grijeha jer nam pomaže oblikovati ispravnu savjest i boriti se protiv zlih sklonosti, prepustiti Kristu da nas liječi te napredovati u životu pod vodstvom Duha Svetoga. Sakramentalna zadovoljština trebala bi biti pomoć za novi život i lijek protiv slabosti, put vraćanja oslabljenih duhovnih snaga, ponovnog stjecanja punoga duhovnog zdravlja. Snagom sakramenta reda biskupi i svećenici imaju vlast opraštati grijehe u ime Božje. Oni su dužni pružiti mogućnost za pojedinačnu ispovijed svima koji to razložno traže. Ako ispovjednik ne sumnja u raspoloženje pokornika koji moli odrješenje i ako pokornik ima za to uvjete, dužan mu je udijeliti odrješenje, bez uskrate i odgode. Ispovjednik treba istodobno biti, poput Isusa, dobar pastir koji prima grešnike s razumijevanjem i pravedan sudac na temelju Božje riječi i nauka Crkve. Obvezan je također poštivati „sakramentalni pečat“ i, poštujući dostojanstvo pokornika, čuvati ispovjednu tajnu.

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 2.4.2019.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Na početku Skupštine smo molili za FRAMAŠE: Gospodine, milostivo pogledaj na naše FRAMAŠE, ražari njihova srca za nasljedovanjem franjevačkog načina života, kako bi još više rasli u ljubavi prema Tebi. Obnovi njihovu ljubav da u međusobnim odnosima imaju dovoljno razumijevanja jedni za druge. Blagoslovi njihovo bratstvo dolaskom novih mladića i djevojaka, koji su spremni nasljedovati Evanđelje. To Te molimo po Kristu Gospodinu našem. Amen. Na Skupštini smo skupljali prilog za blagajnu našeg bratstva. Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje (6.4-čišćenje crkve; 7.4.-u 16 sati u dvorani samostana prikazivanje dok.filma Jedan dan života; 10.4.- poslije večernje mise FSR predvodi klanjanje; 12.4.-u 20 sati u župi bl.A.Stepinca biti će tribina dr.Mirjane Radan Izazovi suvremene reprodukcije; 16.4.-susret 3. utorak poslije večernje mise; 17.4. prije večernje mise, FSR predvodi križni put; 16.-19.5.-duhovne vježbe u Taboru za FSR; 25.5.-područno hodočašće  FSR i FRAMA u Zagreb i Krašić u čast bl. kardinala A.Stepinca). Data su dodatna pojašnjenja vezana uz listić.

Fra Franjo Jesenović održao je predavanje obrađujući temu 'Sakrament Krsta' :  

Sakramenti su osobni susreti čovjeka s Bogom, s Božjom milošću. Sakramenti se mogu opisati kao središnja slavlja Crkve. Sakrament krštenja, euharistije i potvrde nazivaju se sakramentima kršćanske inicijacije. Samo krštenje je uvijet i temelj za ostale sakramente. Sveti krst je temelj cijelog kršćanskog života, ulaz u život Duha Svetoga. Po krštenju smo oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi, te bivamo dionici njezina poslanja:“Krštenje je sakrament preporođenja vodom i rječju“. Prvi su kršćani bili kršteni uranjanjem u vodu, koje označava ukop katekumena u smrt Isusa Krista, te uskrsnuće s Njime, kao novo stvorenje:“Krštenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih i mi tako hodimo u novosti života“ (Rim 6,4). Premda se kasnije uveo običaj polijevanja vodom, uvijek je srž shvaćanja tog sakramenta bilo u tome, da se novokrštenika „uranja“ u život, smrt i uskrsnuće Isusa Krista, odnosno Presvetoga Trojstva:“Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga.“ (Mt 28,29). Isus je ustanovio sakrament krsta. Prema tome, možemo reći da je krštenje obred kojim se pojedinac ucjepljuje u Isusa Krista i u Crkvu. Kod sakramenta krsta sredstvo koje se koristi je prava prirodna voda, koja simbolizira život i smrt, umiranje grijehu i rađanje na novi život, također simbolizira čišćenje, pranje od grijeha, preobražaj čovjeka. Simbolika vode je prisutna u povijesno-spasenjskoj dimenziji: Voda stvaranja, Voda potopa, Vode Crvenog mora. Kod sakramenta krsta imamo i neke dodatne obrede: Pomazanje sv.uljem-opečaćenje Duhom Svetim, Oblačenje bijele haljinice-„Svi koji ste u Krista kršteni, Krista ste obukli“, Krsna svijeća-svjetlo je simbol Isusa Krista koji je svjetlo života, Effata-slušajući rijeć Božju kršćanin svoju vjeru i ispovijeda.

Sedam sakramenata tiču se svih razdoblja i važnih trenutaka života kršćanina: po njima vjerski život kršćanina se rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje. Krštenje je najveći milosni dar Presvetog Trojstva koji čovjek prima nakon ulaska u život.

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 4.2.2020.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine smo nastavili skupljati doprinos za više razine za 2020. godinu. Na početku Skupštine smo molili Časoslov.  Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje i data su pojašnjenja (19.2. – FSR animira klanjanje poslije večernje mise; 18.2. – poslije večernje mise molitveni je susret FSR-a, smisao kršćanske žrtve, susret predvodi  fra Franjo; 28.3. – organiziramo za braću i sestre FSR-a jednonevno hodočašće na seminar u Tabor 'Milosrdan je i milostiv Gospodin', prijave kod sestre Andreje Femec; Od 26.2. do 5.4. biti će korizmena kampanja inicijative '40 dana  za život', pa se pozivaju     na molitvu pred bolnicu u vremenu 5:30-17:30,  svi vjernici, a napose članovi FSR-a; slijedeća Skupština biti će 3.3.2020. u 16 i 30). U molitvi svaki dan prikažimo jednu deseticu krunice za FRAMU i FSR našeg bratstva.

Pater Franjo Jesenović održao je nastavak predavanja o Sakramentu pokore:

Sakrament pokore je besplatni dar Božje milosti i milosrđa koji nam pomaže na putu našega života, u našemu svakodnevnom hodu na putu svetosti na koju su svi kršćani pozvani. U Evanđelju nam Isus govori kako „svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Isus prvenstveno poziva na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. Ta unutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijelog života, povratak i obraćanje k Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvraćanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja smo počinili. Ona istodobno obuhvaća želju i odluku za promjenom života s nadom u Božje milosrđe i pouzdanjem u pomoć njegove milosti. Obraćenje je, prije svega, djelo Božje milosti, odnosno dar Duha Svetoga. To nije nešto u čemu se čovjek može osloniti na vlastite snage. Duh je taj koji čovjeku daje milost kajanja i obraćenja. Obraćenje se u svakodnevnom životu ostvaruje vanjskim znakovima pomirenja, brigom za siromašne, vršenjem i obranom pravednosti i prava, priznanjem pogrešaka pred braćom, bratskom opomenom, preispitivanjem života, ispitom savjesti, duhovnim vodstvom, prihvaćanjem trpljenja te ustrajnošću u progonstvu zbog pravednosti. Najsigurniji put pokore jest – svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Isusom. Čitanje Svetoga pisma, molitva časoslova, Gospodnja molitva, svaki iskreni bogoštovni čin ili pobožnost oživljuju u nama duh obraćenja i pokore te pridonose oproštenju naših grijeha. Grijeh je, prije svega, uvreda Boga i prekid zajedništva s njim. Zato obraćenje donosi istodobno i Božje oproštenje i pomirenje s Crkvom, a to se na liturgijski način ostvaruje u sakramentu pokore i pomirenja. Bog jedini otpušta grijehe. Sin Čovječji ima vlast na zemlji otpuštati grijehe i on tu božansku vlast i vrši. On snagom svoje božanske vlasti daje i ljudima da je vrše u njegovo ime. „Po apostolima i njihovim nasljednicima kojima je dana vlast otpuštanja ili zadržavanja grijeha Krist je ustanovio sakrament pokore kako bi vjernici, upali u glib grijeha nakon što su oprani krsnom vodom očišćenja, iznova pronašli put pomirenja s Bogom.“ Danas je prisutna  praksa pojedinačne pokore. Prvi korak je vjernikovo priznanje (ispovijed) vlastite grješnosti, koje rezultira crkvenim poništenjem ili brisanjem krivnje, a time i oproštenjem kod Boga. Nakon toga bi uslijedilo vršenje pokore (dok je u ranijemu razdoblju vršenje pokore prethodilo odrješenju). Odrješenje podjeljuje svećenik odmah nakon priznanja grijeha, a izvršenje pokorničkih djela slijedi nakon odrješenja i pomirenja. Takav se oblik sakramenta u glavnim crtama zadržao do danas i u Katoličkoj i u Pravoslavnoj crkvi. Četvrto lateranski sabor (1215.) određuje da se vjernici trebaju barem jednom godišnje ispovjediti i pričestiti, a određuje također da je jedini službeni oblik pokore i pomirenja tajna i osobna ispovijed. Kao odgovor na neke zablude nastale u reformaciji,  Tridentski sabor (1545.-1563.) uči da je sakrament pokore pravi sakrament, različit od sakramenta krsta i potreban je svima koji su poslije krštenja teško sagriješili. Pomirenje dovodi vjernika u stanje krsne milosti, pomiruje ga s Bogom, što ujedno znači i pomirenje s Crkvom. Crkva ima neograničenu vlast opraštati sve grijehe, a redoviti djelitelj ovog sakramenta je svećenik koji osim sakramenta svetog reda za valjano vršenje svećeničke službe mora imati i jurisdikciju , tj. ovlaštenje koje svećenicima daje biskup određenoga područja – biskupije. Dakle, konkretan oblik ovoga sakramenta se tijekom stoljeća mijenjao, ali je zadržao temeljno ustrojstvo. Ono obuhvaća dva jednako bitna elementa; s jedne strane su čini čovjeka koji se djelovanjem Duha Svetoga obraća: kajanje, ispovijed i zadovoljština; s druge strane je Božje djelovanje po zahvatu Crkve. Crkva po biskupu i njegovim prezbiterima u ime Isusa Krista daje oproštenje grijeha i određuje način zadovoljštine; ona također moli za grješnika i zajedno s njim čini pokoru. Grešnik na taj način biva izliječen i ponovno vraćen u crkveno zajedništvo.

„Crkva, koja u svom krilu obuhvaća grešnike, u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu.“[1] I članovi OFS-a su dio te jedne, svete Crkve, ali istovremeno grešnici kojima je potrebna milost Božjega oproštenja, besplatnoga dara kojim se možemo obilno koristiti u sakramentu pomirenja. Danas upravo svjetovni franjevci trebaju ostati vjerni Crkvi i življenju sakramentalnoga života. Prije svega zbog svoga poziva: zbog unutarnjega obraćenja na koje ih se potiče i poziva, a potom i zbog svjedočenja milosti ovoga sakramenta i svima drugima.

 

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 5. 2. 2019.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 25 braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Skupštinu smo počeli sa molitvom, te pjesmom 'Svi slavimo'. Podsjetili smo se na članove mjesnog bratstva, koji slave rođendan u siječnju i veljači. U ožujku imamo izbornu Skupštinu za novi saziv Vijeća mjesnog bratstva. Početak je godine i počeli smo skupljati 50kn doprinos za 2019., koji pokriva doprinos za više razine FSR-a i za potrebe našeg bratstva. Upućena je molba  da se članovima Vijeća prijave bilo koje promjene u našim podacima (telefon, adresa stanovanja, ....), obzirom da bi željeli ažurne podatke u našoj evidenciji u el.obliku. Također je zamoljeno da se pribave, ako je to moguće, datumi koji nedostaju (datum krštenja, datum potvrde i datum ženidbe). Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje (13.2.-FSR animira klanjanje poslije večernje mise; 19.2.-susret poslije večernje mise kojeg animira i vodi pater Franjo;5.3.-slijedeća Skupština u 16:30; 16.5.-19.5. radi građevinskih radova novi termin duhovnih vježbi na Taboru-prijave Marku Buniću). Sestra Janja Ivanček održala je predavanje na temu  'Sakramenti kao liturgijska slavlja':

Ove 2019. godine teme predavanja razmatrat će sakramente. Sakramenti su liturgijska slavlja, koja se slave u crkvenoj zajednici. Oni su dani od Isusa "za Crkvu" i daju se "po Crkvi". Još od pedesetnice, mi živimo u vremenu Crkve, vremenu u kojem je, po Božjem promislu, Isus Krist prisutan i djeluje u nama po sakramentima. Zato je važno da dolazimo u zajedništvo Crkve, gdje se kroz liturgiju slave sakramenti. Nijedna pobožnost se ne može  mjeriti sa litrugijskim slavljem svete mise, jer je misa sakrament u kojem nam se uprisutnjuje Isusova žrtva i smrt na križu.  Isus sam silazi na oltar i daje nam se za hranu u obliku kruha, hostije.

Liturgija je djelo Presvetoga Trojstva, usmjereno prema slavljenju Boga Oca, zajedno sa Bogom Sinom, koji u vazmenom otajstvu vrši jedinstvenu otkupiteljsku žrtvu za nas, a Duh Sveti animira vjernike i osposobljava ih da mogu primiti milosti koje Gospodin želi izliti po sakramentima. 

Liturgiju slavi čitavo biće Kristovo, Isus kao Glava i vjernici kao Tijelo Kristovo. Liturgija se slavi na nebu i na zemlji, a u nju su uključeni i anđeli i sveci. U slavlju sakramenata mi sudjelujemo u vječnoj liturgiji. Liturgijski čini koje vršimo nalik su onome što znamo o vječnosti iz Otkrivenja: anđeli i sveci se u vječnosti klanjaju Jaganjcu i slave ga.

Naš blaženik Ivan Merz je izuzetno ljubio liturgiju i pisao o njoj. On naglašava kako upravo po liturgiji Crkva ujedinjuje različite narode, jer se diljem svijeta mole iste molitve i na isti način slavi sv. misa, a također je liturgija i najjače oruđe svjetskog mira. Dok se u politici uvijek igraju igre moći, Crkva propovijeda kako smo pred Gospodinom svi jednaki, kako bogataši tako i prosjaci, te da svakog čovjeka treba ljubiti.

Kroz rad u grupama smo posvjestili snagu sakramenata i snagu Crkve, a na kraju smo završili druženje uz slatke kolače rođendanaca.

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 14. 1. 2020.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine smo počeli skupljati doprinos za više razine za 2020. godinu. Na početku Skupštine smo poslije pjesme slavljenja Gospodina, molili Časoslov. Data je informacija o rođendancima ovaj mjesec, kao i o 'Projektu CRO Laudato si'. Taj projekt uključuje šest projektnih aktivnosti, a započinjemo sa poštivanjem neradne nedjelje.Također, data je informacija o Večeri dobročinitelja 20.2.2020. u okviru molitvene inicijative ’40 dana za život'.  Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje i data su pojašnjenja (15.1. – FSR animira klanjanje poslije večernje mise; 21.1. – poslije večernje mise molitveni je susret FSR-a i nastavak o Časoskovu, fra Franjo; 28.3. – organiziramo za braću i sestre FSR-a jednonevno hodočašće na seminar u Tabor 'Milosrdan je i milostiv Gospodin', prijave kod sestre Andreje Femec; slijedeća Skupština biti će 4.2.2020. u 16 i 30). U molitvi svaki dan prikažimo jednu deseticu krunice za FRAMU i FSR našeg bratstva.

Pater Franjo Jesenović održao je predavanje o Sakramentu pokore: Sakrament pokore jedan je od sedam svetih sakramenata. U katoličkoj i pravoslavnoj teologiji, uz bolesničko pomazanje, pripada sakramentima ozdravljenja. Sakramentu pokore prethodi iskustvo grijeha. Gdje ne postoji iskustvo grijeha, spoznaja vlastite zahvaćenosti grijehom, spoznaja vlastite grješnosti i ranjenosti, nije moguće govoriti o sakramentu. Pokora je ozdraviteljski sakrament. Ona ozdravlja ranjene i narušene odnose, vraća ono što je izgubljeno, djeluje u snazi sakramenta i daruje ono što je povjereno Crkvi kroz sakramentalno djelovanje, a to je dar spasenja. Kroz sakrament pokore ozdravlja ono što je grijehom ranjeno. To su ponajprije čovjekovi odnosi: prema Bogu, prema sebi, drugima i svemu ostalome što je ranjeno grijehom. Potrebno je razvijati svijest kako samo u sakramentu možemo razumjeti ozdravljenje odnosa i oslobođenje od zarobljenosti grijehom, te se sakramentalnost  može doživjeti samo u Crkvi, u osjećaju pripadnosti Crkvi.

Postoji više naziva za ovaj sakrament. Svaki od njih naglašava određeni dio samoga sakramenta. Isto tako, svaki je od njih bio više u uporabi u određenim razdobljima crkvene predaje, ovisno o činjenici na čemu je bio naglasak u tom razdoblju.

Sveta ispovijed – ovaj je naziv danas najviše u uporabi. Novijega je datuma. Vrlo je sadržajan i ima svoje duboko teološko značenje. Riječ je zapravo o jednome od bitnih elemenata sakramenta pokore. Taj se element naziva confessio oris – izricanje krivnje, u kojem pokornik dolazi pred svećenika te mu ispovijeda (govori, priznaje) svoje grijehe i krivice. Osim toga, u tom se krije još jedna duboka teološka istina. Ispovijed (confessio) označuje ispovijed i priznanje vlastite vjere jer u Vjerovanju ispovijedamo svoju vjeru. Kada ova dva vidika pokušamo staviti zajedno, možemo razumjeti kako vjernik dok ispovijeda svoje grijehe, istovremeno ispovijeda Božju ljubav, vjeru u nebeskoga Oca, vjeru kako je Bog veći od naših grijeha i slabosti te kako mi daruje oproštenje i ponovno me vraća u svoj milosni zagrljaj.

Sakrament obraćenja – naziva se ovako jer sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje (usp. Mk 1, 15). Obraćenje označuje duboku unutarnju promjenu ponašanja i razmišljanja što dovodi do promjene cijeloga života. Obraćenje je također put povratka k Ocu, vraćanje u očinski zagrljaj te ozdravljenje narušenoga i ranjenoga odnosa s nebeskim Ocem (usp. Lk 15, 18).

Sakrament oproštenja – naziva se ovako jer Bog, Otac milosrđa, po sakramentalnom odrješenju svećenika, pokorniku udjeljuje oproštenje i mir. Važno je naglasiti kako je ovaj naziv duboko ukorijenjen u našoj vjeri budući da vjerujemo u oproštenje grijeha te ispovijedamo jedno krštenje za oproštenje grijeha, kako molimo u Vjerovanju. Oproštenje liječi rane nevjernosti, iznova uspostavlja red milosti, život u zajedništvu s Bogom.

Sakrament pomirenja – iako je ovaj naziv tradicionalno prisutan u Crkvi, danas je sve više u uporabi. Taj naziv govori o cilju kojemu teži oproštenje grijeha, a to je mir, pomirenje, susret s Bogom koji nas pomiruje sa sobom. Kroz ovaj se sakrament u dubinu ljudskoga bića unosi Božji mir koji je iznad svakoga razuma (usp. Fil 4, 7). Tko u sakramentu iskusi pomirenje, spreman je krenuti i odgovoriti Božjemu pozivu izmirenja s drugima (usp. Mt 5, 24).

Sakrament pokore – jedan od najstarijih naziva za ovaj sakrament. Osobito dominantan u prvih sedam stoljeća kršćanstva. Crkvena tradicija iz toga razdoblja poznaje tzv. kanonsku ili javnu pokoru te tarifnu pokoru. Ovim se nazivom naglašava dugoročni proces mijenjanja mentaliteta kroz različite vrste pokore ili pokorničkih vježbi. Danas je uglavnom usmjeren posvećivanju osobnog i zajedničkog puta obraćenja, kajanja i zadovoljštine. Ovaj je naziv danas rijetko u uporabi.

Iz vjeronauka znamo kako smo po sakramentima kršćanske inicijacije postali nova stvorenja, zaodjenuta Kristom i kako smo započeli novi život. Ipak nam taj primljeni novi život nije uklonio krhkosti i slabosti vlastite naravi, niti sklonosti na grijeh koju predaja naziva požudom (concupiscentia). Dakle, milost krštenja nikoga ne oslobađa njegove naravne slabosti. Zbog toga nam predstoji prokušati se u borbi kršćanskoga života. Predstoji nam borba s grijehom. Stoga je Krist Crkvi povjerio službu pomirenja kako bi svi koji nakon krštenja padnu u grijeh mogli biti ponovno pomireni s Bogom po otpuštenju grijeha. Iz toga je razloga sakrament pokore nazvan drugim krštenjem. Po njemu se u kršćaninu trajno obnavlja ono dostojanstvo koje nam je u punini darovano po otajstvu krsnoga pritjelovljenja Kristu Gospodinu.

Poteškoća s kojom se danas susrećemo je manjak osjetljivosti za grijeh. Grijeh se potiskuje, prešućuje, zanemaruje, preimenuje, zamjenjuje nekim drugim nazivima te time slabi osjetljivost za njega. Grijeh može postojati samo pred Bogom. Grijeh nestaje iz svijesti ako svijest ne stoji pred Bogom. Tamo gdje postoji grijeh, može doći do oproštenja. Govoriti o grijehu znači priznati i ispovjediti svoju stvorenost i otkupljenost u Bogu te životnu i sakramentalnu upućenost na nerazdruživost života s njim. Vjerničko gledanje na grijeh nije prije svega promatranje narušenoga moralnog reda. Ono ide dalje od toga. Grijeh se tiče samoga života, samoga biti u Bogu. Gdje se sâm život ne promatra kao bivanje od Boga i u Bogu, izostaje mogućnost spoznaje grijeha i grješnosti. Stoga nas oproštenje i pomirenje vraćaju u okrilje Božjega očinskoga zagrljaja, u istinsko biti u Bogu.

Gospodin Isus nas poziva na obraćenje: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju! (Mk 1, 15). Obraćenje je vezano uz način života koji je zarobljen, nesređen i kao takav put koji vodi u propast. Čovjek u svojoj životnoj iluziji ne vidi stvari kako zaista stoje, misli da sve zna najbolje. Obraćenjem se sve to mijenja, okretanjem svjetlu otvaraju se oči. Obraćenje tako nije promjena stava nego čitavog života. Obraćenje sve uključuje, dotiče nam život na svakom polju. Nadalje, važno je razumjeti kako je obraćenje vezano uz bljesak svijesti i promjenu srca koje prihvaća proces jer obraćenje jest proces, proces koji traje i nadopunjava se cijeli život. Obraćenje se tiče našeg svakodnevnog života, tu se vidi i testira njegova snaga i svi smo pozvani zamoliti Boga da nam pomogne svoje obraćenje dovesti do kraja.

Sakrament kao čin uvijek preispituje, obnavlja, ozdravlja i rasvjetljuje odnose.  Znamo kako nas mnogo toga rani i kako je potrebno vrijeme kako bismo ozdravili. Ono što je nekoć Krist Gospodin činio u dodiru s ljudima danas nastavlja činiti preko svećenika u sakramentalnom slavlju. Naša ljudska slabost i sklonost na grijeh prizivaju Božje milosrđe i oproštenje, prizivaju i naše osobno obraćenje i put oslobađanja od zarobljenosti grijehom.

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 4. 12. 2018.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Skupštinu smo počeli sa molitvom i čitanjem iz Pravila i generalnih konstitucija, kao podsjetnik na našu franjevačku karizmu i dužnost. 

Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje (19.12.-FSR animira klanjanje poslije večernje mise; 20.12.-nastup FSR-a na Koprivničkoj bajci u večernjim satima; 15.1.-molitveni susret poslije večernje mise; 5.2-slijedeća Skupština u 16 i 30 sati. Sestra Jasna Huzjak održala je predavanje na temu  'Odgovornost za život u bratstvu':

U Franjevačkoj obitelji jedna od najvećih vrijednosti jest bratstvo. Franjin osjećaj bratstva prema svakom čovjeku nosi uporište u tome, da  svaki čovjek u sebi nosi sliku Stvoritelja.  On braću gleda kao dar, te govori 'Gospodin mi je podario braću'.  Bratski život smatra se znakom našeg odnosa s Bogom. Ako je između nas pravo i iskreno bratstvo, onda to znači da smo u dijalogu i zajedništvu s Bogom. Življenje bratstva u franjevačkom redu karakterizira:

  • EVAOĐENSKA LJUBAV: Braća se moraju međusobno ljubiti i susreti među braćom moraju biti topli i puni ljubavi.
  • MEĐUSOBNO PRIHVAĆANJE: Bez obzira na različitosti: fizičke, intelektualne, interesne, braća moraju prihvaćati tu različitost.
  • MEĐUSOBNO POŠTOVANJE: Braća međusobno moraju iskazivati poštovanje, iskrenost i ljubav. Među braćom ne smije biti srdžbe.
  • RASPOLOŽIVOST: Iskazuje se dijeljenjem svih stvari.
  • POTPUNA JEDNAKOST: Braća bez obzira na obrazovanje i službu, moraju međusobno biti jednaki, jedni drugima poslužitelji.
  • BRATSKI DIJALOG: Za ostvarenje bratskog života treba se naviknuti stišati vlastiti glas, kako bi se slušao onaj Božji, koji nam može doći i preko najmanjeg brata.
  • BRATSKI SUSRET: Braća se trebaju češće susretati, gdje će međusobno slaviti Boga i poticati jedan drugog na življenje u Evanđelju. Bratstvo mora biti otvoreno svim ljudima. Svatko tko dođe u bratstvo, bio prijatelj, neprijatelj, lopov, razbojnik, mora biti primljeni s dobrotom. Sv.Franjo poziva braću da nikoga ne osuđuju niti omalovažavaju. Braća se ne smiju svađati, već dapače moraju biti  blagi, ponizni, puni razumijevanja i poštovanja prema svima. Prema Franji braća se međusobno trebaju odnositi s poštovanjem, kao i prema svim stvorenjima koje on naziva svojim sestrama i braćom. U Pjesmi stvorova, kao i u Sestrica smrt, Franjo se prema stvorenjima (vjetar, snijeg, ...), odnosi kao prema braći i sestrama.

Poslije predavanja imali smo rad po grupama vezanim uz ovu teme uz ova pitanja: Kako vidite vlastito bratstvo? Koje kvalitete posjeduje? Koje su slabosti našeg bratstva i u čemu treba biti bolje? Što mislite da bi pomoglo napretku?

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 4. 6. 2019.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 15-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Na početku Skupštine smo čuli o stanju u našoj FRAMI, te je izražena potreba da se za njihovo osnaživanje uputi molitva Duhu svetomu. Na Skupštini smo skupljali prilog za blagajnu našeg bratstva. Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje (6.6. – poziv koordinatorima za organizaciju Dana župnog zajedništva – ekipnih igara na Bašći početkom srpnja; 8.6. – poslije jutarnje mise organizira se čišćenje okoliša samostana uoči blagdana sv.Antuna; 12.6. – u sklopu trodnevnice sv.Antuna poslije večernje mise organizira se susret živih krugova župe: ministranata, zborovi, FSR, FRAMA, Vjera i svjetlo, čitači....); 26.6. – FSR priprema klanjanje; 8/2019 – u drugoj polovici kolovoza biti će organizirano hodočašće našeg bratstva u Mariju Bistricu). Data su dodatna pojašnjenja vezana uz listić, a posebno su pojašnjena događanja u trodnevnici u okviru priprave za blagdan sv.Antuna 13.6. – pripravu vodi o.Ivan Crnković župni vikar iz Čakovca.

Brat Ivan Mikor održao je predavanje o Sakramentima:

Sakramenti su liturgijska slavlja. Već i svako drugo ljudsko slavlje ima svoj stvarni životni sadržaj koji se ”slavi” i koji se nakon slavlja nastavlja živjeti. Na sličan su način i sakramenti, kao liturgijska slavlja, dogadaji koji su povezani sa životom — prije slavlja, u slavlju i poslije slavlja. No, u sakramentima se ne radi samo o čovjekovu životu na Zemlji nego i o njegovu — vječnom životu. Vjernik, koji je u zajedništvu s Bogom, svjedok je Božje ljubavi svojim dobrim djelima, koja čini iz ljubavi, ljubavi koja „nikad ne prestaje” (l Kor 13,8a). O toj uskoj povezanosti vjerovanja, slavlja sakramenata i života jasno govori i apostolska konstitucija kojom je sveti papa Ivan Pavao II. proglasio Katekizam Katoličke Crkve: „(...) ispovijedanje vjere nalazi svoje pravo mjesto u bogoslužnom slavlju. Milost, kao plod sakramenata, nezamjenjiv je uvjet kršćanskoga djelovanja, upravo kao što i sudjelovanje u liturgiji Crkve zahtijeva vjeru. Ako se vjera ne odjelotvoruje, mrtva je (usp. Jak 2, 14-16) i ne može donositi plodova vječnoga života”. Sakramenti su slavlja povezana sa životom: slavlja koja su dioništvo u vječnom životu, slavlja koja preobražavaju vjernika i njegov zemaljski život. Sakramenti su slavlja „Isusova vazmenog otajstva” muke, smrti, uskrsnuća i proslavljenja. Stoga je nužno govoriti o Isusovu vazmenom otajstvu i, u povezanosti s njim, o biti i naravi kršćanske liturgije. Vezano za smisao sakramenata za život i poslanje Crkve, ističe se da je liturgija, to jest slavlja sakramenata, djelo (djelovanje) osoba Presvetoga Trojstva: Oca i Sina i Duha Svetoga, u našoj sadašnjoj stvarnosti, u „vremenu Crkve”.  Oni su Kristovi sakramenti, imaju temelj u njegovu življenju i djelovanju na zemlji; oni su sakramenti Crkve, sakramenti vjere, sakramenti spasenja i sakramenti vječnoga života. Isusovo vazmeno otajstvo uključuje njegovu muku, smrt, uskrsnuće i proslavljenje. To je otajstvo u središtu kršćanske vjere jer se spasenjski Božji naum ispunio jednom za svagda otkupiteljskom smrću njegova Sina Isusa Krista. Da sa sobom pomiri sve ljude koji su zbog grijeha bili predani smrti, Bog je preuzeo inicijativu punu ljubavi i poslao svoga Sina da se preda na smrt za grješnike. Isus je slobodno prikazao svoj život kao žrtvu pomirnicu, tj. zadovoljštinu za naše grijehe s potpunim posluhom svoje ljubavi sve do smrti. Ta Kristova vazmena žrtva ljude otkupljuje na jedinstven, savršen i konačan način i otvara im pristup u zajedništvo s Bogom. „Prisutnost u Kristu božanske Osobe Sina koja nadilazi i istodobno obuhvaća sve ljudske osobe, i koja Ga postavlja Glavom svega čovječanstva, čini mogućom njegovu otkupiteljsku žrtvu za sve” (Katekizam Katoličke Crkve -KKC 616). Isusovo uskrsnuće je najviša istina naše vjere u Krista i zajedno s Isusovim križem bitan je dio Isusova vazmenoga otajstva. „Postoji dvostruki vidik u vazmenom otajstvu: svojom smrću Krist nas oslobada od grijeha, a svojim uskrsnućem otvara nam pristup u novi život” (KKC 654). Krist Uskrsnuli, pobjednik nad grijehom i smrću, počelo je našega opravdanja i našega uskrsnuća. To znači da nam već sada provida milost posinovljenja koja je stvarno dioništvo u njegovu životu jedinorođenoga Sina. Na koncu vremena on će uskrisiti naša tijela (usp. Kompendij 126, 131).

Krist je uzašao na nebesa i sjedi o desnu Očevu. To znači da je započelo njegovo kraljevstvo, kraljevstvo Božje koje je navijestio. On je Gospodin koji već vlada svojim čovještvom u vječnoj slavi Sina Božjega i neprestance nas zagovara kod Oca. Šalje nam Duha Svetoga i daje nam nadu da ćemo jednom prispjeti k njemu koji nam je pripravio mjesto (usp. Kompendij 132; KKC 664).

Nakon ovog izlaganja o Sakramentima, svako od prisutnih na Skupštini je odgovorio na pitanje „Što nam znače Sakramenti u našim životima?“.

 

 

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a - 6. 11. 2018.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 30-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Na Skupštini smo skupljali prilog za pomoć mlađoj osobi pred kojom je teška i skupa operacija. Također, podijeljeni su pisani materijali za devetnicu Gospi od zdravlja, sa nakanama za zdravlje i uspješnu operaciju.

Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje (16.11.-godišnje klanjanje u župi sv.Antuna, a FSR animira klanjanje: 13-14sati; 17.11.- na sv.Elizabetu na večernjoj misi devet braće i sestara će dati zavjete u FSR; 24.11.-u Varaždinu u kapucinskom samostanu, od 10 do 13 sati biti će regionalni susret trajne formacije: misa, predavanje, rad po grupama, ručak, zajedništvo-prijava Marko-091 542 0799; 28.11.-FSR predvodi klanjanje). Data su dodatna pojašnjenja vezana uz listić.

Brat Marko Bunić održao je predavanje obrađujući dvije teme 'Dobro obitelji je dobro i Crkve i društva'  i  'Bračna i obiteljska duhovnost':

  • Obitelj koja započinje kršćanskim brakom je temeljna jedinica Crkve. Kršćanska je obitelj mjesto gdje se žive sve zadaće Crkve: svjedočko navještanje Božje riječi, slavljenje trojedinoga Boga zajedničkom molitvom, služenje u ljubavi. Kršćanska je obitelj pozvana da navješta, služi i slavi Evanđelje života. Dijete je dar koji proizlazi iz supružničkog međusobnog darivanja ljubavi, dar koji proizlazi iz dara. Obitelji ne smiju zaboraviti evangelizaciju prema van, kao ni evangelizaciju premu unutra. Papa Benedikt bodri obitelji govoreći: „Drage obitelji, budite hrabre! Pokažite životom da je moguće ljubiti Krista bezrezervno!“ Što se bračne duhovnosti tiče trebali bismo biti oprezni da ne padnemo u samodostatnost kao par, te da na kraju ne završimo živeći egoizam u dvoje. Brak je dinamika, rast i zahtjeva stalno približavanje supružniku u svemu, pa tako i u duhovnosti. Osim osobne molitve, potrebna je bračna i obiteljska molitva. U obiteljskom ozračju duhovnost poprima konkretne konture: skrb za bližnje, rađanje i odgajanje. Obitelj treba uvijek rasti u sposobnosti ljubljenja. Zanimanje i briga crkvene zajednice za bračni i obiteljski život, poslanje je Crkve.

Poslije predavanja imali smo rad po grupama vezanim uz ove teme, a završili smo Skupštinu sa slasnom tortom naših rođendanaca.

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 7. 5. 2019.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Skupština je otvorena sa molitvom i čitanjem iz Pravila i genenalnih konstitucija – članak 11. Na početku Skupštine smo čuli koja braća i sestre su dotaknuti našim posjetama, te koga treba posjetiti i za koga treba moliti. Na Skupštini smo skupljali prilog za blagajnu našeg bratstva. Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje (od 16. 5. do 19. 5. – duhovne vježbe za FSR na Taboru; 21. 5. - susret FSR-a poslije večernje mise, nagovor pater Franjo; 25. 5. – nacionalno hodočašće u Zagreb i Krašić; 25. 5. – FSR priprema klanjanje; od 22. 6. do 24. 6. duhovne vježbe u tišini u Cerniku, vodi fra Mate Bašić). Data su dodatna pojašnjenja vezana uz listić.

Sestra Janja Ivanček održala je predavanje o enciklici  pape Franje iz kolovoza 2015., koja je razmatrana na Košljunu, pod naslovom 'Laudato si':

Jahvina je zemlja i sve na njoj (Ps 24,1). Zemlja se ne smije potpuno prodati, jer zemlja pripada meni, dok ste vi samo stranci i gosti kod mene (Lev 25, 23).

Od pape Ivana XXIII, svi su pape izražavali zabrinutost za uništavanje i iscrpljivanje Zemlje zbog pretjeranog i bezobzirnog ljudskog napretka. Pape su također primjetile da obezvređivanje čovjeka ide ruku pod ruku s iskorištavanjem prirode. Tako je u sklopu katoličke misli ekologija pojam koji uključuje i čovjeka, jer su uzroci obezvređenja prirode i čovjeka isti - gubitak moralnih vrijednosti i vjera da čovjek ima neograničenu slobodu činiti što hoće. Ivan Pavao II: 'Težnja za poboljšanjem svijeta zahtijeva DUBOKU PROMJENU, mijenjajući STILOVE ŽIVOTA, mijenjajući modele PROIZVODNJE I POTROŠNJE i ustaljene strukture moći koji danas vladaju društvom.' Papa Benedikt XVI: 'Okoliš je pun rana koje smo mu zadali svojim neodgovornim ponašanjem. Stvoreni svijet je izložen pogibelji tamo gdje mi mislimo da smo zadnje instancije, gdje je sve što postoji naše vlasništvo i trošimo to samo za sebe. Čovjek se ponaša kao GOSPODAR, a postavljen je za pravednog UPRAVITELJA.' Patrijarh Bartolomej: trebamo se svi pokajati zbog svog lošeg postupanja prema planetu, jer „u mjeri u kojoj svi mi uzrokujemo male ekološke štete, pozvani smo prepoznati „svoj, manji ili veći doprinos izobličavanju i uništavanju okoliša”. To što ljudi uništavaju bioraznolikost u Božjem stvaranju, to što ljudi ugrožavaju cjelovitost Zemlje i pridonose klimatskoj promjeni, lišavajući Zemlju njenih prirodnih šuma”; „to što ljudi truju vodu, tlo, zrak: sve su to grijesi”. On govori o promjeni čovjeka:prelasku s potrošnje na žrtvu, s pohlepe na velikodušnost, s rasipanja na sposobnost dijeljenja u askezi koja znači davati, a ne samo odricati se. To je način ljubljenja, postupnog prelaska s onog što JA želim, na ono što treba Božji svijet. To je oslobođenje od straha, pohlepe, navezanosti”. Kao kršćani pozvani smo:„prihvatiti svijet kao sakrament zajedništva, kao način dijeljenja s Bogom i bližnjim u globalnim razmjerima. Božansko i ljudsko se susreću u najsitnijoj pojedinosti svijeta koji je Bog stvorio, koji tvori neraskidivu cjelinu”. Sv. Franjo  je bio mistik i hodočasnik, koji je živio u jednostavnosti i čudesnom skladu s Bogom, s drugima, s prirodom i sa samim sobom”. Pokazao je posebnu brigu za Božje stvaranje i za najsiromašnije i odbačene. I najneznatnije stvorove nazivao bi imenima brata i sestre. Takav dubinski pristup stvorenome kao misteriju Božje ljubavi potreban je i nama ako se ne želimo pretvoriti u izrabljivače i gospodare prirode. Ako osjećamo duboku povezanost sa svime što postoji umjerenost i briga javljaju se same od sebe. Kao što se događa kad se zaljubimo u nekoga tako svaki put kad bi Franjo gledao sunce, mjesec, najmanje životinje iz srca bi mu se vinula pjesma i u svoju hvalu uključivao bi sva stvorenja. „Svijet je radostan misterij koji promatramo u veselju i hvali”.

 

Zbog onečišćenja je mnogima ugroženo zdravlje. Najizloženiji su oni najsiromašniji. Javljaju se bolesti zbog udisanja dima od prijevoza, grijanja, industrije. Događa se onečišćenje tla zbog gnojiva, insekticida, fungicida i općenito pesticida. Pristup čistoj vodi treba biti neotuđivo pravo svakog čovjeka jer je preduvjet života. Tehnologija nije u stanju vidjeti misterij mnogostrukih odnosa, jer sve je povezano. Trebamo težiti kružnom modelu proizvodnje i potrošnje koji nam nudi priroda. Korištenje neobnovljivih materijala treba što više ograničiti. Onečišćenje stvoreno otpadom, svake godine producira milijune tona otpada, veći dio nije biorazgradiv. Otpad i kemijski proizvodi mogu izazvati efekt bioakumulacije u organizmima lokalnog stanovništva, pa se bolest stvara polako i postepeno, a prikazuje se da zagađenje nije opasno. Ti su problemi povezani s kulturom odbacivanja, koja pogađa i ljude koji su isključeni i stvari koje se brzo pretvara u otpad. Veći dio korištenog papira se baca, ne reciklira. Klima je opće dobro,a brojna istraživanja upućuju na to da je veći dio globalnog zatopljenja uzrokovan stakleničkim plinovima koje svojim djelovanjem inicira čovjek. Dva su glavna uzroka: korištenje fosilnih goriva i iskrčivanje šuma. Posljedica je topljenje polarnog leda što može dovesti do opasnih ispuštanja metana. Onečišćenje zbog ugljičnog dioksida povećava kiselost oceana i ugrožava život u moru. Prisutno je dubinsko onečišćenje prirodnih rezervoara pitke vode.  Pitka voda je u nekim dijelovima dostupna u velikim količinama, dok drugi dijelovi oskudijevaju. Ako se današnji trend nastavi ovo stoljeće moglo bi biti svjedok neviđenog uništenja ekosustava, s teškim posljedicama za sve nas. Ravnodušnost takvom trpljenju naše braće znak je gubitka osjećaja odgovornosti za naše bližnje na kojem se zasniva civilno društvo. Oni koji posjeduju višak dobara i ekonomsku moć prikrivaju probleme, umjesto da ih rješavaju. Potrebne su politike usmjerene ka obnovljivim i čistim izvorima energije. Zemljina se dobra pljačkaju zbog ljudskih kratkovidnih interesa. Nestanak šuma povlači za sobom gubitak šumskih vrsta. Ceste, postavljanje ograda na nekim područjima i slični zahvati istiskuju prirodna staništa i otežavaju životinjama slobodno kretanje. Život u rijekama, morima i oceanima izložen je nekontroliranom izlovu ribe, što dovodi do drastičnog smanjenja mnogih vrsta. U selektivnom ribolovu se baca velik dio ulovljene ribe. Mnogi su koraljni grebeni izloženi strašnom propadanju zbog onečišćenja mora.

Prisutan je način ponašanja kao kod poroka: čovjek pokušava ne vidjeti, bori se da ne prepozna istinu, odlaže važne odluke i pravi se da se ništa nije dogodilo. Ne može biti istinskog osjećaja dubokog jedinstva s drugim bićima  ako istovremeno u srcu nema nježnosti, suosjećanja i brige za druga ljudska bića. „Mir, pravda i očuvanje stvorenoga tri su potpuno međusobno povezana pitanja koja se ne mogu odvajati i obrađivati pojedinačno” ( Dominikanska biskupska konferencija). Papa nas poziva na ekološko obraćenje, te priznavanje vlastitih zabluda, propusta, grijeha i nehaja, uz iskreno pokajanje i želju za promjenom. Kršćanska duhovnost predlaže alternativno shvaćanje kvalitete života te potiče proročki i kontemplativan način života u kojem se može uživati duboka radost bez opsjednutosti s potrošnjom. Predlaže rast u umjerenosti i sposobnost da budemo zadovoljni s malim. Povratak jednostavnosti i zahvalnosti.

Nakon ovog izlaganja o aktualnoj temi, razvila se bogata diskusija o ekološkim problemima, sa primjerima iz naše sredine.

 

 

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 5.6.2018.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje (9.6.-svjedočenje obitelji Jurić u dvorištu samostana, 13.6.-radna akcija slaganja klupa za misu za Antunovo, 20.6.-klanjanje priprema FSR, 26.6.-Marijanski zavjet za domovinu: Reka-Ludbreg, 30.6.-Župne igre, 5-8.7.-Tabor duhovna obnova 'Gospodine, što hoćeš da učinim?', slijedeća Skupština FSR-a je 4.9. poslije večernje mise). Data su dodatna pojašnjenja vezana uz listić. Brat Neven Magdić održao je predavanje na temu 'O dostojanstvu i svetosti ljudskog života':
• Ps 139 (dio): Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga. Slava Ocu.
Najveći dar koji smo ikada dobili je dar života kojeg smo dobili od Boga Stvoritelja i Oca našega, po njegovoj milosti. Budimo svjesni vrijednosti tog Dara i za njega preuzmimo odgovornost.
Ljudska osoba kao 'ujedinjena cjelina'/integralna cjelina ima puninu života jedino onda kada živi istodobno tjelesnu i duhovnu narav. Gospodin Stvoritelj poziva čovjeka da upravlja svojim životom i svojim činima, imajući u vidu tjelesnost, ali i naročito duhovnu komponentu.
Dostojanstvo – Ivan Pavao II (Svjetskom liječničkom udruženju): 'U svojoj neponovljivoj posebnosti svaka ljudska osoba sastoji se ne samo od duha nego i od tijela, tako da se u tijelu i preko tijela ostvaruje sama osoba u svojoj konkretnoj stvarnosti. Prema tome, poštivati ljudsko dostojanstvo znači uvažavati taj čovjekov identitet kojim je on dušom i tijelom jedan – corpore et anima unus.' Poslao im je to pismo da naglasi da biologija i medicina moraju imati na umu jedinstvo duha i tijela i da ni biolog ni liječnik ne mogu odlučivati o početku života niti o ljudskoj sudbini.

• Dostojanstvo je poštivati dobiveno od Boga (život u Slobodi, Ljubav, tijelo i talente)

Bog koji je ljubav i život, koji je stvorio muškarca i ženu, upisao/utisnuo je poziv za zajedništvo između muškarca i žene, u brak u bračnu zajednicu. Dijete, novi život rađa se u magičnoj brojci 3, Otac-Sin-Duh Sveti, muškarac-žena-ljubav/Bog. Dijete je Božji dar obitelji. Svako dijete je posebno stvoreno na sliku i priliku Božju da bude voljeno i da voli. To je jedini način da svijet opstane, jer su djeca nada za budućnost. Bezgranična je ljubav Boga koji 'je tako ljubio svijet te je dao Sina jedinorođenca' i Bog ljubi svakog čovjeka i želi da se svako od nas spasi po Njemu i po Evanđelju života. Takav živi čovjek je osnovni put Crkve. Papa Ivan Pavao II kao i drugi Vatikanski koncil napominju: Sve što se protivi samom životu, kao što je ubojstvo bilo koje vrste, genocid, pobačaji, eutanazije pa i svojevoljno samoubojstvo; sve što povrjeđuje integritet ljudske osobe, kao što su sakaćenja, tjelesna i moralna mučenja, psihološke prisile; sve što vrijeđa ljudsko dostojanstvo, kao što su neljudski uvjeti života, proizvoljna hapšenja, deportacije, ropstvo, prostitucija, trgovina žena i mladeži; zatim nedostojni uvjeti rada gdje se sa radnicima ne postupa kao sa slobodnim i odgovornim osobama, nego kao sa prostim sredstvima zarade: svi ti i slični postupci zacijelo su sramotni već sami po sebi i dok truju ljudsku civilizaciju više kaljaju one koji tako postupaju nego one koji nepravedno trpe, i u proturječju su sa Stvoriteljevom čašću. Kao u prvom bratoubojstvu: Kajin i Abel, tako i u svakom ubojstvu biva povređeno 'duhovno' srodstvo svih ljudi okupljenih u jedinstvenu obitelj kojima je zajedničko osobno dostojanstvo. Zato tko napada život čovjeka, napada samoga Boga.
Danas smo svjedoci prijetnjama ljudskom životu:

• Kontracepcija se protivi bračnoj čistoći i izrazu bračne ljubavi, a pobačaj je čin ubojstva i uništava život ljudskog bića.
• Tehnika umjetne oplodnje je moralno neprihvatljiva jer se rađanje odvaja od ljudskog bračnog čina. Dio zametaka ('prekomjerni') kao 'biološki materijal' se uništavaju.
• Prenatalne dijagnoze nerođenog djeteta otkrivaju možebitne bolesti i osnova su za pobačaj.
• Eutanazija je kao 'humano' ubojstvo, a žrtva i patnja Isusa Krista je naše spasenje, pa u našem krščanskom životu žrtva i patnja imaju dublji smisao.

Iako postoje ugroze ljudskom životu, Bog je s nama da nas iz tmine grijeha i smrti oslobodi i na vječni život uskrisi. Zlo nas uči da je u redu biti gospodar života i smrti. Dužni smo se uključiti u borbu za život, ravnajući se Božjim svjetlom i Evanđeljem (40 dana za život). Što nam Bog govori: Čak ako bi i majka mogla zaboraviti svoje dijete, tebe Ja zaboraviti neću. U dlanove sam te svoje urezao.

Pitanje kojim smo poosobnili okvire teme: Što za mene znači Svetost života?