Autor: mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić

Suvremenom je čovjeku, naviknutom na stalno traženje i zahtijevanje poštivanja pravde i njegove slobode, čak i onda kada to nedvojbeno ide na štetu slobode drugoga, vjerojatno prilično nerazumljivo i nedovoljno rječito značenje blagdana koji ima naziv Gospa od Otkupljenja ili Otkupiteljica robova, a koji se u Katoličkoj Crkvi slavi 24. rujna. Sloboda se, naime, obično doživljava kao jedna od najvrjednijih datosti modernoga društva, a njezino se eventualno umanjenje ili pokušaj uništavanja čini jednim od najvećih prekršaja današnjice.

Sveta Ruža se rodila u Limi, glavnom gradu Perua, 20. travnja 1568. Na krštenju je po baki dobila ime Izabela. No jedna Indijanka, kućna pomoćnica, promatrajući lijepo lice djevojčice, nalik na ružu, prozva je Ružom, a to lijepo ime prihvati cijela obitelj.

Liječnik dr. Castillo i svećenik o. Lorenzano imali su dužnost podrobno ispitati neobičan život Ruže Limske. Oni o njoj među inim svjedoče i ovo: »Čim je Ruža došla do potpune upotrebe razuma, njome je ovladala odvratnost prema grijehu. I kad bi se u njoj budili pokreti protiv razuma, ona ih je odbijala i nadvladavala bez velikog naprezanja.« Time se želi reći da je djevojčica držala savršeno u vlasti ona niža nagnuća. U njoj je vladao zakon i nadmoć duha.

Sveti Franjo Asiški (1182-1226) je od početka svoga obraćenja (1204) gajio pobožnost i štovanje prema Kristu raspetom. Dvadeset godina nakon svoga obraćenja Franjo je na brdu Alverni posljednji put propostio svoj četrdeset-dnevni post od Velike Gospe do blagdana svetog Mihaela Arkanđela. Dok se o blagdanu Svetog križa udubio u razmatranje, Krist Gospodin mu je na čudesan način utisnuo u tijelo znakove svoje muke, tj. svoje rane - stigme.

Sama riječ stigma grčkog je podrijetla, a znači biljeg, ožiljak, rana; pod tim se nazivom misli na pet Isusovih rana. Stigme su ožiljci za koje se misli da su na vrhunaravan način utisnuti nekim osobama velike duhovnosti, a izgledom podsjećaju na pet rana što ih je Isus zadobio kod razapinjanja na križ; na rukama, nogama i boku.

Sveti Rok (1295–1327), svetac rimokatoličke Crkve, hodočasnik, dobrotvor, zaštitnik od kuge i kolere.
Rok je rođen u južnoj Francuskoj. Prije nego je navršio 20 godina ostao je bez roditelja. Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromašan hodočasnik uputio prema Rimu. Rokov je kršćanski odgoj bio dubok, nije se zadovoljavao površnošću, već se velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao za sve.

Na svome hodočašću u Rim, Rok se posvetio dvorenju okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko čudesnih ozdravljenja. Dvoriti okužene značilo je izložiti se stvarnoj opasnosti po vlastiti život. U Rimu se zadržao oko tri godine. Na povratku se jednako posvetio dvorenju bolesnika. U Piacenzi se Rok razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha. Prizor su ovjekovječili mnogi slikari.

Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. Inače baš nije bio čovjek duboke vjere. Sveti je patnik učinio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Rok nije ozdravio. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju još nije bio kraj.

Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima.

Štovanje ovog sveca su uvelike proširili franjevci i kapucini. U Rimski martirologij ga je unio papa Grgur XIII. Taj unos kasnije potvrđuje i papa Urban VIII.

12. 12. rujna Crkva slavi blagdan Imena Marijina, kojim s jedne strane želi izraziti svetost i uzvišenost Bogorodice iznad svih ljudi, kao naše zagovornice i posrednice, a s druge strane prisjetiti se konkretnih povijesnih okolnosti iz 17. st., kada je kršćanska vojska zavapila Djevici Mariji za pomoć u obrani od turskih navala koje su prijetile osvajanju Beča i padu Habsburške Monarhije.

Ime u biblijskom i kršćanskom značenju nije samo oznaka po kojoj se ljudi međusobno razlikuju i po kojoj stječu svoj identitet, nego obuhvaća znatno dublju razinu. Stoga su biblijskim osobama redovito nadijevana imena koja su imala određena značenja, a slično se činilo i u tradiciji Katoličke Crkve do najnovijih vremena, kada se pozorno pazilo da roditelji (nerijetko su to činili župnici) daju svojoj djeci takva imena koja su povezana s velikanima i istinama katoličke vjere, a izbjegavala su se “moderna imena” bez svoga značenja.

Osnivač velikoga i u povijesti Crkve značajnoga reda koji se službeno zove Red propovjednika, Sv. Dominik, rođen je oko g. 1175. u Španjolskoj  od oca Feliksa Guzman i Ivane Aza. Prvu je izobrazbu primio od svog rođaka svećenika, a zatim je pohađao u ono vrijeme glasovitu školu u Palenciji. Svršivši redoviti tečaj filozofije, studirao je kroz četiri godine teologiju. Već tada se odlikovao u vrlinama koje će za njega biti značajne za cijeli život: ljubav prema siromaštvu i samilost prema siromasima. Za njih je u vrijeme gladi osnovao neke vrste svratište, pa kad mu je nedostajalo novca za uzdržavanje prodao je i svoje dragocjene knjige. Taj je čin ovako opravdao: "Zar ću ja nad mrtvim kožama studirati, dok vani na ulici moja subraća ljudi pogibaju od gladi?"

Anegdote iz života sv. Majke Terezije

"Nikada neću zaboraviti dan kada sam šećući se opazila da se nešto miče u odvodnom kanalu. Odmaknula sam prljavštinu i pronašla ljudsko biće. Bio je sav crven od crva. Odnijela sam ga kući. Tre­balo mi je tri sata da ga očistim. Taj čovjek, koji je u tom kanalu živio život u nezamislivoj patnji, jed­nostavno je rekao: 'Živio sam kao životinja na ulici, ali umrijet ću kao anđeo okružen ljubavlju i pažnjom.' Kasnije, dok smo molile za njega, podi­gao je pogled i rekao. 'Sestro, vraćam se kući - Bogu', a onda je umro. Na njegovu je licu bio zapanjujuće lijep osmijeh. Nikada prije nisam vi­djela takav osmijeh.

27. kolovoza Crkva slavi spomendan svete Monike, majke sv. Augustina, strpljive i ponizne žene koja je dugo u samoći i molitvi patila zato što joj sin živi odbacujući Boga i prezirući njegove zakone, ali isto tako žene koja je bila nagrađena za svoju ustrajnu i predanu molitvu tako što je doživjela da joj taj isti sin svom dubinom bića zavoli Boga i priveže se uza njegove zapovijedi, jasno shvaćajući prazninu filozofije i učenosti kojoj ne treba Bog, a za koje se dugo vremena uvjeravao kako ih istinski ljubi. Sveta Monika je zaštitnica majki, udovica i obitelji, pa ju molimo da bdije nad svima nama, a posebno nad onima koji Boga ne trebaju, nego smisao života uzalud traže u ispraznostima i “mudrostima ovoga svijeta” – ondje gdje ga neće naći…

Blaženi Augustin Kažotić dominikanac, biskup u Zagrebu i Luceri (1260. - 1323.) spomendan 3. kolovoza

Blaženi Augustin Kažotić   rodio se u Trogiru, u Dalmaciji oko g. 1260. Osjetivši Božji poziv, stupio u red svetoga Dominika. Petar Grgec napisao je vrlo vrijedan Kažotićev životopis u kojem je osvijetlio mnoge pojedinosti toga našega velikoga sina, po rodu plemića, no koji je duhovno plemstvo smatrao vrjednijim od krvnoga i zato prihvatio redovnički život u dominikanskome redu.