Evo još jedne nedjelje druženja sa našim iskricama. Današnje druženje je zakazano u 16 sati, malo ranije nego inače. Razlog je više nego opravdan. Imali smo svoju vlastitu sv. Misu sa velečasnim Leonardom Šardijem, našim duhovnikom, i blo nam je to zaista poseban doživljaj sv. Mise. Sama propovijed je bila i te kako primjereno rastumačena našim iskricama ali i nama ostalima, jednostavna i poučna. Kako biti dobar?

Ako si duhovno živ, ideš jer to voliš! Ako si duhovno mrtav, ovo ne ćeš ni pročitati. Ako si duhovno "radoznao", ima još nade!

Neki vjernik koji redovito dolazi na misu napisao je pismo uredniku nekih novina u Americi, objavljeno u više prigoda, i potužio se kako nema smisla ići svake nedjelje u crkvu. Piše: "Idem već 30 godina. U tom sam razdoblju slušao oko 3000 propovijedi. Ali u svome se životu ne mogu sjetiti ni jedne jedine. Zato, meni se čini da ja gubim vrijeme idući u crkvu, kao što i propovjednici i svećenici apsolutno gube vrijeme propovijedajući."

Taj je tekst izazvao pravu polemiku u rubrici "Pisma uredniku". Na "radost" urednika, to je trajalo tjednima dok netko nije donio ovaj konkretan argu­ment: "Ja sam u braku već 30 godina. Kroz ovo vrijeme moja je supruga pripremila oko 32.000 obroka. Ali, u svemu tom vremenu, ne mogu se sjetiti ni jednoga jedinoga cjelovitog jelovnika tih obroka. Ipak znam ovo: svi su me ti obroci hranili i davali mi snagu potrebnu za obavljanje posla. Da mi supruga nije pripremila ove obroke, danas bih bio fizički mrtav. Isto tako, da nisam htio ići u crkvu i slušati propovijedi, ja bih danas bio duhovno mrtav! Kada sam klonuo, nisam ni za što, a Bog me podiže i kaže mi da nešto vrijedim. Vjera vidi nevidljivo, vjeruje u nevjerojatno i prima nemoguće! Hvala Bogu na fizičkoj i duhovnoj hrani! Ako ne mogu Boga vidjeti u 'svemu', ne mogu ni u čemu!"

Klanjam ti se Isuse i pozdravljam te. Klanja i poklanja Ti se to tvoje dijete, koje je iz Očeve ruke izašlo  i koje će se Tebi jednoga dana vratiti. Ti si me uvijek ljubio i  sada me ljubiš i stalno stvaraš nešto novo od mene i oko mene. Ti me poznaješ i proničeš me čitavu. Moj život ovisi i pripada Tebi. I dok promatram svojim duhom Tvoje oči, tvoje lice, Tvoje raširene ruke Isuse, moje čitavo biće zadrhti i zastane pred Tobom, da bi uronilo u Tvoju prisutnost. Osjećam i ovoga časa, kako je Tvoj pogled upućen meni, ….kako mi se smiješ i progovaraš mojim dubinama, mojem srcu: Dođi dijete moje, tu sam radi tebe večeras, da te umornu i opterećenu stavim na svoja ramena, da ti rečem NE BOJ SE, SAMO MI VJERUJ….Tu sam da se s tobom radujem…… a hoćeš li mi sada predati sve svoje grijehe, svoje slabosti, strahove, tjeskobe, brige, krivice, ovisnosti……..? hoćeš li se, ovdje predamnom  s nekim izmiriti i oprostiti nekome?......Reci žao mi je, neću te suditi i ti si dijete božje. Ljubim te tamo gdje te tvoj Otac ljubi…… Želiš li mi dopustiti sada, da uđem u tvoje srce, u čitavu tebe, u tvoj život, tvoje poslove, tvoju obitelj, u sve tvoje situacije i da postanemo prijatelji?..... Želiš li to pita  tebe i mene Isus sada……..Da Isuse, dopuštam Ti, da se sva Tvoja stvarnost i milost izlije na mene. Da budem bolja…..  i molim Te, ČINI NEŠTO NOVO OD MENE……

U velikom amfiteatru grada Kartage dogodilo se mučeništvo ovih dviju žena. O njima imamo sačuvan vjerodostojan izvještaj koji je pravi biser u knjizi Acta martyrum. Sastavio ga je po svoj prilici Tertulijan, slavni kršćanski pisac prvih vremena. Perpetua je bila žena odlična roda. Otac joj je bio poganin, a majka kršćanka.

I sama je bila majka jednog djeteta. Felicita joj je bila vjerna sluškinja, koja je svoju gospodaricu pratila i u smrt. U tamnici Perpetua je rodila kćerku. U porođajnim je mukama uzdisala. Stražar joj je na to rekao: "Ako već sada toliko kukaš, što ćeš tek raditi kad budeš bačena pred divlje zvijeri?" Sveta mučenica odgovorila mu je: "Sada trpim sama, tada će u meni biti netko drugi koji će za me trpjeti, jer će se to dogoditi na Njegovu slavu.

Svjetski dan braka posvećen je bračnom paru, mužu i ženi kao stupu obitelji, osnovi Crkve i društva. Želimo proslaviti sakramenat braka, naglasiti ljepotu bračne ljubavi, predanosti, vjernosti, žrtve i radosti u svakodnevnom bračnom životu.
Ideja o obilježavanju svjetskog dana braka započela je u 1981. g. u Luisiani, SAD. Godine 1983. naziv je promijenjen u "Svjetski dan braka" (World Marriage Day), s namjerom da se obilježi svake godine, na drugu nedjelju u veljači. Sv. Otac Ivan Pavao II. podijelio je 1993. g. svoj Apostolski blagoslov Svjetskom danu braka. Ova akcija nastavlja rasti i širiti se u raznim zemljama svake godine, pa ćemo i ove godine uz potporu Hrvatske zajednice bračnih susreta Svjetski dan braka proslaviti i u našoj domovini.

Simbol Svjetskog dana braka govori o poslanju i vrijednostima koje bračni parovi zastupaju. Muž i žena su simbolično predstavljeni kao dvije svijeće, podsjećajući nas da su muž i žena, bračni par, pozvani da budu svjetlo u svijetu. Par je spojen srcem koje pokazuje da je ljubav snaga koja čuva jedinstvo unutar para i pojačava spremnost za darivanje života te nadahnjuje druge na vjernost i jedinstvo.

Kao moto odabrane su riječi "Ljubite jedni druge". Ta rečenica je Isusova zapovijed ljubavi zapisana u 14. poglavlju Ivanova evanđelja. Na jednostavan, ali izazovan način govori nam kakav način života želi za nas naš nebeski Otac. Voljeti jedno drugo neka bude naša svakodnevna odluka – jednostavna ali istovremeno i zahtjevna.

Korizma je milosno vrijeme duhovne i tjelesne pripreme za najveći kršćanski blagdan Uskrsa. Ovi dani koji su pred nama jesu dani milosti i posebne blizine Bogu, kad trebamo više razmišljati o svojoj ovozemnoj ograničenosti i potrebi da ne izgubimo nit s Bogom i svetim. Za Uskrs se pripremamo djelima milosrđa, pokorom, intenzivnijom molitvom Posipanjem pepelom simbolički pokazujemo svoju zemnu prolaznost te usmjerenost na vječno, besmrtno. Čovjek koji vjeruje u uskrsnuće, ne bi smio prionuti uz ovozemaljska dobra na način da u njima traži smisao postojanja. To su sveti dani po uzoru na Gospodina Isusa Krista koji je probdio u molitvi i postu četrdeset dana. Pepelnica je početak.

Sveti Blaž bio je također jedan od onih nebrojenih junaka prvih stoljeća crkvene prošlosti koji su svoje uvjerenje zapečatili krvlju i životom. Potjecao je iz grada Sebaste u Armeniji. Već kao dječak i mladić više je mislio na posvećenje svoje duše, nego na radosti i užitke ovoga svijeta. Veoma rano učinio je ono što mi danas nazivamo posvemašnje opredjeljenje za Krista, njegov nauk i za potpun kršćanski život. Bio je za ono doba izobražen čovjek i vršio je službu liječnika.

Vrijeme u kojem sam, Gospodine, s tobom na poseban način; vrijeme molitve i posta, vrijeme u kojem ću te pratiti na tvom putu u Jeruzalem, na Golgotu, i do konačne pobjede nad smrću. Još uvijek sam tako razdijeljen u sebi. Uistinu te želim slijediti, ali također želim slijediti svoje osobne želje i slušati glas koji mi govori o ugledu, uspjehu, ljudskom obziru, užitku, moći i utjecaju. Pomozi mi da budem gluh na ove glasove i pažljiv jedino na tvoj glas. Znam da će korizma biti vrlo teško vrijeme za mene. Svakog trenutka svog života morat ću si posvješćivati tvoj put. Moram birati misli koje su tvoje misli, usklađivati svoje riječi s tvojima, činiti kako bi ti činio. Nema vremena ni mjesta gdje nije potrebno uvijek iznova za tebe se odlučivati. A svjestan sam kako se duboko u sebi opirem izabrati tebe. Molim te, Bože, budi sa mnom svakog trenutka i na svakom mjestu. Daruj mi snage i hrabrosti da živim ovu korizmu vjernički, pa kada dođe Uskrs, da budem sposoban uživati radost novog života koji si mi pripravio. Amen.

izvor: http://filipjakov-vu.com/ususret-korizmi-2/

Posvećeni život je dokaz da postoji drugačiji način života i odnosa prema drugima pa je tako pravo evanđeosko svjetlo za sve vjernike i ljude. Papa Ivan Pavao II. ustanovio je ne tako davne 1997. godine da se 2. veljače obilježava kao dan osoba Bogu posvećenog života. U taj se dan svečano hvali i zahvaljuje Bogu za veliki dar posvećenog života te se promiče i nastoji približiti taj dar Božjem narodu.