Korisnička ocjena: 5 / 5

Rodio se 8. svibnja 1786. u Francuskoj. Njegovi roditelji su bili pobožni seljaci. Sveti Ivan je proveo djetinjstvo i mladost u vrijeme vladavine Francuske revolucije čuvajući tri ovce i jednu magaricu ili je pomagao u radovima na polju. U selu tada nije bilo učitelja. Kad mu je bilo 11 godina, prvi put se ispovijedao kod kuće pred svećenikom koji je odbio položiti zakletvu na revolucionarni ustav. U noćnim satima je Ivan bio na vjeronauku koji se održavao po kućama tajno a držale su ga redovnice obučene u građansko odijelo. Prvu Svetu Pričest primio je u štaglju, gdje se tajno služila Sveta Misa, dok su neki vani bili čuvari. Posredovanjem župnika Balleya iz susjednog sela primljen je 1805. u školu. Četiri godine kasnije bio je pozvan u vojsku. Kad mu je bilo 26 godina, po preporuci župnika Balleya bi primljen u sjemenište u Verrieres. Bogoslovne nauke završio je u Lyonu. Prvu Svetu Misu služio je u sjemenišnoj kapeli 14. kolovoza 1815. Bio je poslan kao kapelan župniku Balleyu. Taj svećenik je prednjačio u molitvi pokori i odricanju. Nakon 30 mjeseci umre župnik Balley a Sveti Ivan Vianney bi premješten za župnika u selo Ars, vjerski posve zapušteno selo koje je imalo 230 osoba i četiri gostionice. Pijanstvo je bila pošast. U crkvu je malo tko polazio.

Obraćam vam se za pomoć jer ne znam više što da radim i što mi se događa. U molitvi su mi počele dolaziti na pamet bogohulne misli, pa čak i bludne. Osjećam se užasno jer ih uopće ne želim, niti mi je jasno kako takve misli mogu i postojati u mojoj glavi i često imam grižnju savjesti. Svaki put kažem Isusu kako ih se odričem, ali one opet dolaze, tako da više ne mogu ni moliti. Ne znam kako da se s tim nosim. Molim krunicu i devetnicu Božjem milosrđu, ali i tad su prisutne kao i pomisao da za mene zbog tih misli više nema spasa. Nastojim tome ne pridavati pažnju i ne dopustiti da me zaokupe te ih ispovijedam, ali one se opet vraćaju (čak i u crkvi), pa se pitam jesam li normalna. Također, sveta pričest mi daje duhovnu snagu da se nosim s tim, ali ne znam smijem li se pričestiti ako imam te misli.

SVEĆENIK ODGOVARA: (izvor: bitno.net) Ovo što proživljavaš jesu kušnje. To je neprijateljevo djelovanje koje Gospodin dopušta da bi se ti još više ukorijenila u Njemu i s njegovom pomoći, nadvladala te kušnje i napredovala u duhovnom životu. Netko tko prođe takvo čišćenje, takvu borbu, postaje puno odbojniji prema grijehu, svjesniji svoje slabosti i neprijateljskog djelovanja i zahvalniji Gospodinu koji nas od ropstva grijeha spašava. Također, treba biti svjestan onoga što kaže Apostol: “Tȁ vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati” (1 Kor 10, 13). Ne samo da takve misli nisu grijeh, nego su i velika milost, jer Gospodin ne uvodi u takvu borbu nekoga tko za nju nije spreman. Grijeh je samo pristati uz napast. Ponekad se osoba zbuni i ne može razlikovati napast od grijeha jer razmišlja – “Pa ako je ovo u mojoj glavi, onda je valjda moje i ja sam za to odgovorna”, međutim, nije tako. Dok god ti takve misli ne želiš, a kada dolaze tjeraš ih, ne brini se. Istina, što brže reagiraš, znači da si duhovno budnija i snažnija, ali ako ti i treba koji trenutak da shvatiš i reagiraš – nemoj se zbog toga uznemiravati.

Važno podsjetiti na značaj tišine, na njenu asketsko-kršćansku važnost. Ona je važan preduvjet dubokoj i kontemplativnoj molitvi. Stoga se ne smije zaboraviti da je u slavljenju svete euharistije službeno predodređeno vrijeme za šutnju kako bi se istaknula njena važnost i značaj u autentičnoj liturgijskoj obnovi. U negativnom smislu, šutnja je nedostatak buke. Zato treba znati razlikovati mističnu šutnju od one prazne šutnje u kojoj odbijamo izgovarati riječi ili pak od šutnje zbog kukavičluka, egoizma ili tvrdoće srca. Dobro shvaćena izvanjska šutnja je jedna asketska vježba umijeća korištenja riječi. Askeza je jedno nezamjenjivo sredstvo koje nam pomaže otkloniti iz naše egzistencije sve ono što nas pritišće, to jest sve ono što ometa naš unutarnji duhovni život i što nam predstavlja prepreku u molitvi. Upravo u molitvi Bog nam prenosi svoj život ili drugačije rečeno, objavljuje svoju prisutnost u našoj duši natapajući ju s valovima svoje trojstvene ljubavi: Otac preko Sina u Duhu Svetomu.

izvor: bitno.net

1. Svaki čovjek, po svojoj naravi, teži za znanjem.

2. Zaista, bolji je siromašan seljak koji Bogu služi od uznosita filozofa koji putove zvijezda proučava, a svoju dušu zaboravlja.

3. Tko sebe dobro poznaje, malo se cijeni i ne daje mnogo na ljudsku hvalu.

4. Kad bih znao sva znanja svijeta, a živio bez ljubavi – što bi mi to koristilo pred Bogom, koji će me suditi prema djelima?

5. Stišaj preveliku želju za znanjem jer u njemu je mnogo nedoumica i zabluda.

6. Oni koji mnogo znaju, žele da ih smatraju učenima i zovu mudrima.

7. Toliko je toga nevrijedno znati, a duši jedva malo ili nimalo koristi.

8. I vrlo je nerazborit onaj koji se koječega laća, a ne onoga što koristi duši.

9. Obilje riječi ne siti dušu, već duh obnavlja čestit život, a čista savjest temelj je snažna pouzdanja u Boga.

10. Što je tvoje znanje obilnije i veće, to ćeš strože biti suđen nisi li i toliko svetije živio.

11. Ne uznosi se stoga zbog svojih umijeća i spoznaja, radije živi u brizi za primljeno znanje.

12. Ako smatraš da mnogo znaš i dobro shvaćaš, ipak se sjeti koliko je još toga što ne znaš.

13. “Ne uznosi se”, radije razmišljaj o svojemu neznanju!

14. Zašto bi se nad bilo kim uzdizao kad ih je mnogo od tebe učenijih i vještijih Zakonu?

15. Želiš li znati i naučiti nešto korisno, neka ti bude drago ostati nepoznat i nepriznat.

16. Ovo je najuzvišeniji i najkorisniji odabir: istinski upoznati sama sebe i smatrati se neznatnim.

17. Do sebe ništa ne držati, a o drugima uvijek misliti dobro i plemenito, to je velika mudrost i savršenost.

18. Vidiš li koga da javno griješi ili nešto tako krši, ne smatraj sebe boljim. Ne znaš koliko ćeš dugo ostati dobar.

19. Svi smo slabi, ali nikoga ne smatraj slabijim od sebe. iz knjige Tome Kempenca “Nasljeduj Krista”

Sveti mučenik iz Licije Kristofor "čiji lik još i danas sa sobom nose toliki vozači automobila bilo kao blagoslovljenu medaljicu bilo kao neku sekulariziranu amajliju, da se zaštite od prometnih nesreća, kojih danomice ima sve više. Jedni je nose u duhu vjere, a drugi praznovjerno" (Peter Manns). Kako je automobil danas najraširenije prometno sredstvo, to i štovanje Sv. Kristofora na neobičan način raste. Zbog toga mislimo da je o njemu suvremeno pisati. Zanimljivo je da je Sv. Kristofor bio jedan od najpopularnijih svetaca i u srednjem vijeku. Njemu u čast gradili su kako na Istoku tako na Zapadu brojne crkve i samostane. Njegovi kipovi rese tolika sakralna zdanja. Tko od nas ne poznaje gorostasa koji poduprt štapom na ramenu nosi dijete? Kad hodočastimo u hrvatsko narodno marijansko svetište Mariju Bistricu, u cintoru nas dočekuje veliki kip sv. Kristofora. Suradnik Biblioteke svetaca Gian Domenico Gordini, redoviti profesor crkvene povijesti na Papinskom pokrajinskom sjemeništu "Benedikt XV." u Bologni, piše da je kult Sv. Kristofora bio veoma proširen u Austriji, Dalmaciji i Španjolskoj, pa nastavlja: "U Španjolskoj su se častile mnoge njegove relikvije. Kristofor je uživao naročito poštovanje kod hodočasnika i upravo su zbog toga u njegovu čast nastale ustanove i kongregacije sa svrhom da pomažu putnicima u svladavanju poteškoća svake vrste." Štovatelji Sv. Kristofora htjeli bi saznati što više o njegovu životu. Ta želja je stara već 16 stoljeća, a rodila je o tome junaku prvih kršćanskih vremena mnoge, upravo nevjerojatne legende. Iz najstarijih, veoma sažetih pismenih svjedočanstava o sv. Kristoforu možemo jedino s dostatnom sigurnošću dokazati povijesnu opstojnost svetog mučenika, dakle, da se radi o osobi koja je postojala te koja je prema Jeronimskom martirologiju g. 250. bila ubijena za vrijeme Decijeva progonstva. To je bilo sedmo od deset velikih progonstava kršćana prije milanskog edikta te, uz Dioklecijanovo, najkrvavije progonstvo, u kojem poginuše brojni mučenici. Sveti je Kristofor položio život za Krista u Samu u pokrajini Liciji. Jedan natpis svjedoči da je njemu u čast 22. rujna 452. u Kalcedonu podignuta crkva. Stručnjaci misle da je taj natpis vjerodostojan i da nije pod utjecajem ikakvih legendi. Od brojnih legendi o sv. Kristoforu spomenut ću samo jednu, po mom mišljenju najljepšu, kojoj je autor srednjovjekovni pisac Jacobus de Voragine - živio u XIII. stoljeću. On je u svojoj knjizi Legenda aurea sv. Kristofora učinio veoma slavnim na Zapadu. Prema njemu, Kristofor bijaše mladi div koji je želio služiti najmoćnijem gospodaru. Zbog toga se stavio u službu najprije kralja, pa onda cara i napokon đavla. No kad je u pratnji đavla na jednom putovanju vidio kako se đavao plaši raspela kraj puta, stupio je u službu Krista, koji je jači od svih drugih. Tako se u njemu rodila i želja za obraćenjem. Neki ga je pobožni pustinjak poučio o zapovijedima ljubavi. Želeći se vježbati u toj kreposti i na taj način spremiti na krštenje, izabrao si je obitavalište kraj jedne rijeke kako bi pomagao putnicima koji su morali preko nje prelaziti. Jedne noći probudio ga je neki veoma dražestan dječačić te zamolio da ga prenese preko rijeke. Div ga je s lakoćom stavio na ramena, ali kad je počeo koracati prema drugoj obali rijeke, teret je bivao sve teži tako da ga je, opirući se o svoj debeli štap, jedva prenio. Primivši krštenje, Kristofor je pošao u Liciju gdje je podnio mučeništvo. Kako je ta divna legenda nastala, za učenjake je još i danas velik problem. Neki misle da je njezinu nastanku moglo dati povoda svečevo ime Kristofor, što znači "nosilac Krista". Naš suvremenik prelat Ingobert Jungnitz iz Mainza u jednoj svojoj propovijedi o sv. Kristoforu lijepo kaže: "U legendama o svecima polazna je točka uvijek ista, a ona kaže da je netko živio i djelovao iz vjere u Isusa Krista. Tko je on bio i što je u pojedinostima činio, to se zaboravilo. Ostala je samo spoznaja o sumi njegova života: on je bio svetac. Naši su pređi rado stavljali velikog i nadaleko vidljivog sv. Kristofora u blizinu ulaza u crkvu. Oni su vjerovali da će, svaki onaj koji pogleda svečev lik, onoga dana biti oslobođen od zle i nenadane smrti. A to je posve u redu ako netko s pogledom na Kristova svjedoka oblikuje svoj dnevni posao. Taj i sam postaje Gospodinov svjedok te je na taj način siguran pred vječnom smrću."

Poznato je da danas, uz vozače automobila, sv. Kristofora kao zaštitnika zazivaju i poštari, atletičari, nosači, radnici istovarivači tereta, općenito svi oni koji obavljaju teške i opasne poslove. Sveti se mučenik ubraja i među 14 svetih pomoćnika, to jest onih svetaca koje zazivaju u pomoć prilikom raznih prirodnih katastrofa. Pobožnost je prema tim svecima pomoćnicima nastala u XII. stoljeću, veoma se razvila u XIV. stoljeću. Sv. Kristofora su tada naročito zazivali u pomoć protiv kuge, epilepsije i živčanih bolesti. Zaziva ga se u svim opasnim situacijama u prometu, od požara, oluje i potresa. Legenda o sv. Kristoforu, koju smo spomenuli, nadahnula je po Italiji i Francuskoj, a i drugdje, mnoge umjetnike i pjesnike koji mu u čast ispjevaše pjesme i sastaviše razna skazanja. Ta su se s velikim uspjehom, a i pobožnošću, posvuda davala te ljude poticala na službu najmoćnijem gospodaru Isusu Kristu. Na koncu spomenimo još i to da je sv. Kristofor drugotni zaštitnik krčke biskupije; njegov se spomendan slavi 27. srpnja.

14.07.2020

Sveti je Otac istaknuo kako pobožnost Srcu Isusovu “ujedinjuje velike duhovne učitelje i jednostavne ljude iz Božjeg naroda”. “Isusovo ljudsko i božansko Srce izvor je iz kojeg možemo uvijek crpiti milost, oproštenje, Božju nježnost. To možemo učiniti zaustavljajući se na odlomku iz Evanđelja, osjećajući da je u središtu svake Isusove geste, svake Isusove riječi, da je u središtu ljubav, ljubav Oca koji je poslao svoga Sina, ljubav Duha Svetoga koji je u nama. A to možemo učiniti klanjajući se Euharistiji, gdje je ta ljubav prisutna u Sakramentu.” Dodao je i kako će tada “naše srce, malo po malo, postati strpljivije, velikodušnije, milosrdnije po uzoru na Srce Isusovo”. Pred kraj nagovora Sveti se Otac prisjetio “drevne molitve” Srcu Isusovu koju je naučio od svoje bake te je pozvao okupljene da ju mole kroz mjesec lipanj. Ona glasi ovako: “Isuse, učini srce moje po srcu svome.”

Klanjamo ti se Isuse, koji si prisutan u otajstvu euharistije, i dolazimo ti reći hvala. Hvala za svu tvoju Ljubav, tvoju prisutnost pod prilikama kruha i vina, na našim oltarima i svetohraništima. Klanjamo ti se Isuse, u sakramentu Ljubavi. Primi nas slabe i grješne. Često smo ti nezahvalni, nevjerni, prevrtljivi, sebični, uvredljivi, nestrpljivi, neposlušni i grubi jedni prema drugima. No ti nas i takve dobro poznaješ i ljubiš. Čeznemo za tvojom Ljubavlju i silno nam je potreban oslonac, Netko tko će imati srca i vremena za nas, jer ne možemo sami kroz ovaj nemiran život. Samo u tebi Isuse, nalazimo istinski mir srca i duše, sigurnost i životnu okrepu. Ti si naš put, istina i život. I u svemu tome želimo ti večeras reći hvala…..

“Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.” (Iv 21,17)

“Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.” (Mt 26,39)

“Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!” (Mk 9,24)

“Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” (Mk 10,47)

“Bogu je sve moguće.” (Mt 19,26)

“On treba da raste, a ja da se umanjujem.” (Iv 3,30)

“O Bože, spasi me, Gospodine, u pomoć mi pohitaj!” (Ps 70,1)

“Pokaži mi, Gospodine, svoje putove, nauči me svojim stazama!” (Ps 25,4)

“Čisto srce stvori mi, Bože.” (Ps 51,12)

“Hvalite Gospodina… On liječi one koji su srca skršena.” (Ps 147,1,3)

“Tebe žeđa duša moja.” (Ps 63,1)

Dragi čitatelju, svijet nam nameće neke čudne teorije o životu, a da ne zna što ili TKO je to ŽIVOT? A zaviriš li malo u svoje tijelo, u njemu otkrivaš sakriveni ŽIVOT. Tvoji organi savršeno funkcioniraju. Uzmeš li u ruke neki laboratorijski nalaz krvi, u njemu čitaš ŽIVOT. On govori o nekim eritrocitima, leukocitima, trombocitima……i kao da neka čudesna mašinerija tvojih stanica, pokreće tvoj ŽIVOT……