Svetkovinom Krista Kralja, završava liturgijska godina. Liturgijska godina - što je to?

Ta godina nije istovjetna s građanskom godinom. Ona počinje s prvom nedjeljom došašća (advent), a završava s nedjeljom Krista Kralja.

Tri su dijela liturgijske godine: božićni, vazmeni (uskrsni) i nedjelje kroz godinu.

Božiću prethodi vrijeme priprave zvano došašće, a Uskrsu, koji je središte cijele liturgijske godine, vrijeme priprave zvano korizma. Nedjelje koje su ostale izvan božićnog i vazmenog kruga zovu se nedjelje kroz godinu.
U tijeku tri liturgijske godine, nazvane A, B i C, čitanjem nedjeljnog evanđelja osvjetljuje se iz različitih kutova Kristov život i poruka.

U godini A čita se Matejevo evanđelje, u godini B Markovo, a u godini C Lukino evanđelje. Za neke pak nedjelje u sve tri godine ubacuju se ulomci iz Evanđelja po Ivanu.

Upravo smo završili godina A i s prvom adventskom nedjeljom počet će godina B.

Gdje se mogu naći tekstovi misnih čitanja i molitava?

U knjizi zvanoj misal. Osim oltarnog misala, postoji i mali, pučki misal. Takav je »Nedjeljni i blagdanski misal za narod, godine A B C« u izdanju Kršćanske sadašnjosti.

Podsjetimo se da je i prva hrvatska tiskana knjiga bio jedan misal: glagoljicom pisani Misal po zakonu Rimskoga dvora (1483.).

Priredila: Boženka Bagarić

Apostole možemo smatrati veoma povlaštenim ljudima jer su kroz tri godine bili u Isusovoj blizini. On im je bio učitelj i prijatelj, s njim su mogli razgovarati, promatrali su primjer njegova života, trajno su doživljavali najdragocjenije duhovno iskustvo. Ono što je njima dano, dano je i nama samo na jedan drugi način. I mi možemo na jedan duhovan, mističan, kontemplativan način boraviti u Isusovoj blizini, biti trajno povezani s njime, proživljavati pojedine tajne i događaje iz njegova života. Slavljenje blagdana apostola može nam pomoći u tome, može u nama buditi želju da i mi Isusa slijedimo izbliza.

Odabrano mjesto u kalendaru želi vjernika podsjetiti da je Krist i njegovo nebesko kraljevstvo cilj vjerničkog zemaljskog putovanja. I došašće vjernika podsjeća na konačni dolazak Krista Kralja, na koncu svijeta. Kristovo kraljevstvo je, naime, početak i cilj cjelokupne povijesti i svakog čovjeka; prema riječima svetopisamske knjige koja se zove Otkrivenje ii Apokalipsa: „Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak.“ Svetkovinu Krista Kralja je godine 1925. godine uveo u kalendar opće Crkve papa Pio XI., a vanjski povod za to bila je proslava 1600. godišnjice prvog općeg sabora održanog u Niceji, godine 325. Puno ime blagdana je „Svetkovina Gospodina našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja“. Kristovo kraljevstvo nije kao što su ovozemna kraljevstva. Od toga se Krist odlučno ogradio kada je pred Pilatom izjavio: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“ (lv 18,36). Kristovo je kraljevstvo duhovne naravi, a Krist je Kralj ljubavi, pravde i mira. Zapovijed ljubavi postavio je na vrh svim svojim zapovijedima, koju je on prvi sproveo u djelo žrtvujući svoj život ne samo za one koji su ga ljubili već i za one koji su ga mrzili. Sjetimo se Kristovih riječi: „Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tome će svi upoznati da ste moji učenici.“ (lv 13,34) Pravda je mjera ljubavi. Gdje nema pravde, nema govora o ljubavi. Bez ljubavi i pravde nema mira. Budući da je Krist sama ljubav i pravda, samo On nam može dati pravi mir. Priznati Krista svojim „kraljem“ za nas vjernike znači da budemo i djelujemo u svijetu kao što je to On činio. Ova svetkovina je i navještaj slobode, nade, odgovornosti prema ovom svijetu i njegovu budućnost. To zasigurno traži od nas i da se pitamo na kojoj smo dionici našeg hoda prema njemu i da ispitamo svoju savjest najprije kao pojedinci, ali i kao zajednica.

izvor: laudato.hr

‘Ne bojte se! Širom otvorite vrata Kristu!’

(govor nakon izbora za papu, Vatikan, 16. listopada 1978.)

 ‘Izraz pažnje i susretljivosti jest dašak svježeg zraka u zagušenom prostoru svagdašnjice koji pritišće žalost i utučenost.’

‘Svaka vjernost treba da prođe kroz najzahtjevniju kušnju, kušnju postojanosti.

Lako je biti dosljedan jedan dan, nekoliko dana. Teško je i važno biti kroz sav život.’

‘Lako je biti dosljedan u času oduševljenja, ali je to teško u času nevolje.’

Župno klanjanje ili klečanje je župni blagdan Tijelova. To je svetkovina svete mise i Pričesti, dviju velikih tajna kršćanske vjere. I svetu misu i svetu Pričest ustanovio je Isus uoči svoga predanja na posljednjoj večeri koju je blagovao zajedno sa svojim učenicima. Čitav život proveo je u siromaštvu, ali je posljednju večeru slavio u velikom blagovalištu, prostrtom i spremljenom kako o tome izvještava evanđelist Marko.

Povijest župnoga klečanja

Kako bi potakao pobožnost prema Presvetom otajstvu, zagrebački biskup Mirko Esterhazy početkom 18. stoljeća izdao je naredbu da se u svim župnim crkvama ima slaviti svečana sveta misa i održati procesija sa Presvetim. Da bi neprestano trajala pobožnost i molitva svetotajstvenom Spasitelju, zagrebački biskup Josip Galjuf 1773. godine izdao je naredbu, po kojoj se tijekom cijele godine u svim samostanskim i župnim crkvama, tada velike zagrebačke biskupije, imalo obavljati svagdašnje klečanje.

Svake godine, treću nedjelju u listopadu, Katolička crkva slavi MISIJSKI DAN. U povodu toga donosimo zanimljiv tekst vlč. Odilona kako ga svi zovemo, koji je rođen u afričkoj državi Benin. Mnogi ga znaju jer je kao bogoslov bio u Varaždinu, a sada je duhovnik na Hrvatskom Katoličkom Sveučilištu u Zagrebu.

 PARADOKS SIROMAŠTVA

Misijska nedjelja slavi se predzadnje nedjelje u listopadu. I u tom duhu Afrika ostaje zemlja koja privlači pažnju mnogih. Razne se crkvene pa i društvene inicijative zauzimaju za bolji život njezinih stanovnika. No činjenica je da mnogi postanu svjesni njezina bogatstva tek kada imaju priliku svojim nogama dodirnuti afričko tlo. Koliko god pokušavaju svojim ljudskim riječima izreći dojmove, opet daju jasno do znanja da ne mogu reći sve. U razgovoru s mnogima od takvih „sret­nika", često nam se dogodilo da uspijemo jedni drugima izreći taj doživljaj tek u tihom pogledu očiju punih suza radosnica i zahvalnica Bogu što smo bili sudionici te milosti. Da, milo­sti. Samo tako čovjek može opisati svoj doživljaj Afrike koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Pred tom činjenicom možemo se pitati u čemu se nalazi ta privlačna tajna tog „siromaš­nog" kontinenta. Siromaštvo? Jednostavnost? Priroda? Radost unatoč svemu? Gostoljubivost? Toplina srca? Sve to skupa, a opet više od toga. Njihovo je siromaštvo ispunjeno bogatstvom duha i nade. Njihova je jednostavnost govor samoga Boga koji se činio jednostavnim i malenim. Njihov odnos prema prirodi poziv je da ne zaboravimo da smo zaista zemljani i da ćemo se zemlji vratiti. Njihova radost usred naizgled ugašenih nada u materijalno dobro pokazuje koliko čovjek nadilazi sve što je prolazno i daje čovjekova veličina u tome da jednostavno bude čovjek čovjeku. Njihova gostoljubivost govori o čežnji svih ljudi u dubini srca da budu pomireni i združeni u bratskom zagrljaju. Toplina njihova srca govori nam da svatko od nas ima itekako što pružiti drugome, bez obzira na naše razlike, naš društveni status. Zato svi koji su bili u Africi, barem pedesetak mojih pri­jatelja Hrvata - nisu se potpuno vratili. Ostavili su tamo dio sebe i nose sa sobom dio afričkog naroda koji ih nikada neće zaboraviti.

Unatoč tom bogatstvu duha, ostaje i dalje problem materijal­nog siromaštva. Ako želimo opisati to stanje, onda je dovoljno ovdje citirati Phila Bosmansa: „Biti siromašan. Ne znaš što je to?! Siromašan poput milijuna u siromašnim zemljama. Ne znaš što je to?! Onda razori svoju kuću pa sagradi kolibicu od lima, eternita, blata ili ljepenke. Bez spavaće sobe i bez kućnog bara. Fotelje i naslonjače zamijeni daskama i sanducima. Makni automobil, televizor, radio. Isključi struju, telefon, plin i vodu. Novine i stereouređaj, hladnjak, zamrzivač - sve to više ne dolazi u obzir. Više nema ni lijepih haljina. Kad oboliš, nitko ti neće dovesti liječnika. Neće biti ni ljekarne ni bolnice. Kad postaneš takav siromah, hoćeš li ljubiti one koji svime obiluju, ali ne žele dijeliti? Naučit ćeš mrziti bogataše. Bojim se da se to događa u mnogim zemljama." Usuđujem se zaključiti da u našem svijetu postoje tri vrste ljudi. Jedni koji obiluju, drugi koji oskudijevaju i treći koji pokušavaju svojim zalaganjem pomiriti ta dva svijeta.

Vjerujem da se nalazite u trećoj vrsti ljudi. Hvala vam na svemu što činite oko sebe da olakšate život onima koji oskudijevaju. A Bog koji vidi u skrovitosti, neka vam uzvrati stostruko!

Odilon Gbenoukpo Singbo, EVANĐEOSKE MRVICE ZA UNUTARNJU EKOLOGIJU, str. 235-237

Ove godine navršilo se pedeset godina kako je proglašen prvi hrvatski svetac, franjevac, mučenik sv. Nikola Tavelić. Njegov blagdan slavimo 14. studenog. Stoga je dobro upoznati barem u kratkim crtama život ovog sveca.

Sv. Nikola Tavelić rodio se vjerojatno između 1340. i 1350. godine u Šibeniku. O njegovu djetinjstvu i odrastanju ne zna se mnogo, kao ni o tome što je djelovalo na mladu dušu, te potaklo Nikolu da stupi u franjevački red.

Upravo kad je Nikola završio studije, zatražio je bl. Bartul Alvernski, koji je tada upravljao Bosanskom franjevačkom zajednicom (vikarijom), na nagovor pape Grgura XI. šezdeset dobrih i učenih redovnika koji će širiti Kristovo Evanđelje u Bosni.

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine nastavili smo skupljati doprinos za više razine za 2020. godinu. Na početku Skupštine molili smo Časoslov. Podijeljeni su informativni listići za sljedeće razdoblje i data su pojašnjenja (9.9. – FSR animira klanjanje poslije večernje mise; 15.9. – svjedočenje brata Alena o 8-dnevnom hodočašću Majci Božjoj Trsatskoj; 17.9. -  slavimo Rane sv.Franje, a u 18:30 je misna nakana za svu pokojnu braću i sestre iz FSR-a; sljedeća Skupština je na blagdan sv.Franje 4.10. poslije večernje svete mise). U molitvi svaki dan prikažimo jednu deseticu krunice za naša bratstva.