Blagdan imena Marijina, (Marijin imendan), spominje se 1513. godine, kao lokalni blagdan u španjolskoj biskupiji Cuenca, a potom se proširio na cijelu Španjolsku i Napuljsko Kraljevstvo. Papa Inocent XI. proširuje ga na cijelu Crkvu i to kao “Dan pobjede”, na spomendan velike pobjede kršćanske vojske nad Turcima kod Beča 1683.

Dolazak Turaka sve do Beča bila je ozbiljna prijetnja cijelom Zapadu. Kada je turska vojska opsjela Beč, bečke crkve bile su prepune vjernika koji su vapili Mariji za pomoć: “Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas!” Pobjeda je izvojevana 12. rujna 1683. godine, nakon što su na bojište prispjele poljske čete na čelu s poljskim kraljem Janom Sobieskim. Na dan presudne bitke vojska je sudjelovala na misi. Molila se i krunica, a u boj se krenulo s pouzdanjem u sveto i nepobjedivo Ime Marijino. Nakon mise i molitve kralj je došao pred svoje vojnike i rekao: “Pouzdajući se u sveto i nepobjedivo Ime Marijino, hrabro naprijed!” Uz moćni Marijin zagovor neprijatelj je pobijeđen, a poljska vojska pobjedonosno je ušla u Beč. Pobjeda je bila početak sloma velike turske sile.

Ovo nije jedini blagdan potaknut Marijinom pomoći u nevolji. Mariju se zazivalo i u drugim ratnim i drugim opasnostima kojima je čovjek bio izložen. Crkva bilježi brojne prigode Marijina zagovora. Za njih joj se zahvaljuje blagdanima i drugim molitvama i slavljima, a u sjećanju drže spasenjski Božji zahvati.

Opći crkveni kalendar, obnovljen 1969. godine, ovaj blagdan više ne spominje kao obvezan za cijelu Crkvu, ali se slavi u mnogim krajevima, na lokalnoj razini. Cijela Austrija ga, iz razumljivih povijesnih razloga, i nadalje svečano slavi. Kako je taj blagdan u našem puku još uvijek prilično uvriježen, mi ćemo ga i dalje pobožno slaviti na današnji dan.

Izvor: Bitno.net

Mnoge naše župne i filijalne crkve posvećene su svetom Lovri, mučeniku, te na njegov blagdan slave svoj crkveni god. U Rimu, gdje je bio i mučen, posvećena mu je krasna bazilika, a osim nje je šest drugih crkava. Već od V. stoljeća, a nadasve u srednjem vijeku, nije bilo biskupije ni grada koji ne bi imali bar jednu crkvu njemu na čast posvećenu.

U Rimu je blagdan Sv. Lovre po važnosti dolazio odmah poslije blagdana apostolskih prvaka Petra i Pavla. Uz njih je smatran kao glavni uzročnik pobjede Rima nad idolima, često puta uspoređivan s đakonom prvomučenikom Stjepanom.

Gospođa J.H. posvjedočila mi je kako je po zagovoru Padra Pija čudesno izliječena i od tog trenutka on je postao moj omiljeni svetac. Naime, kada je Judy doznala kako boluje od raka i da je on već u četvrtom stadiju te se proširio i na kosti, otišla je u kršćansku knjižaru potražiti koju bi devetnicu mogla moliti za svoje ozdravljenje. Dok je pregledavala knjižice primijetila je sličicu Padra Pija koja ju je, kako je rekla, posebno privukla. Kupila je sličicu i počela moliti sveca za pomoć i ozdravljenje. Nedugo potom, zbog velikih problema sa zdravljem, završila je u bolnici na nekoliko mjeseci. Jedne je večeri čula razgovor dviju medicinskih sestara. Judyino stanje je toliko loše da će noćas umrijeti. Već sam pripremila smrtovnicu, samo ju još liječnik treba potpisati’, kazala je jedna medicinska sestra. Ono što nije znala je da J.H. s vjerom moli Padra Pija za zagovor; uskoro je potpuno ozdravljena i još uvijek živa. Zahvaljujem Bogu i Padru Piju na njezinom čudesnom ozdravljenju i svjedočanstvu te na svim milostima koje sam primila po zagovoru Padra Pija u vlastitom životu.”

Kathleen Lusk (svjedočanstvo preuzeto sa stranice www.padrepiodevotions.org)

Korisnička ocjena: 5 / 5

Rodio se 8. svibnja 1786. u Francuskoj. Njegovi roditelji su bili pobožni seljaci. Sveti Ivan je proveo djetinjstvo i mladost u vrijeme vladavine Francuske revolucije čuvajući tri ovce i jednu magaricu ili je pomagao u radovima na polju. U selu tada nije bilo učitelja. Kad mu je bilo 11 godina, prvi put se ispovijedao kod kuće pred svećenikom koji je odbio položiti zakletvu na revolucionarni ustav. U noćnim satima je Ivan bio na vjeronauku koji se održavao po kućama tajno a držale su ga redovnice obučene u građansko odijelo. Prvu Svetu Pričest primio je u štaglju, gdje se tajno služila Sveta Misa, dok su neki vani bili čuvari. Posredovanjem župnika Balleya iz susjednog sela primljen je 1805. u školu. Četiri godine kasnije bio je pozvan u vojsku. Kad mu je bilo 26 godina, po preporuci župnika Balleya bi primljen u sjemenište u Verrieres. Bogoslovne nauke završio je u Lyonu. Prvu Svetu Misu služio je u sjemenišnoj kapeli 14. kolovoza 1815. Bio je poslan kao kapelan župniku Balleyu. Taj svećenik je prednjačio u molitvi pokori i odricanju. Nakon 30 mjeseci umre župnik Balley a Sveti Ivan Vianney bi premješten za župnika u selo Ars, vjerski posve zapušteno selo koje je imalo 230 osoba i četiri gostionice. Pijanstvo je bila pošast. U crkvu je malo tko polazio.

U listama svetih apostola spominje se i Sv. Bartolomej. Spominje ga Matejevo, Markovo i Lukino evanđelje te Djela apostolska. Njegovo se ime izvodi od »Bar Talmaj«, a što znači Talmajev sin. Odatle njegovo latinizirano ime Bartholomaeus, naški Bartolomej ili pučki Bartol.

Sv. Ivan Evanđelist, opisujući svjedočanstvo prvih učenika, navodi susret najprije između Filipa i Natanaela, a zatim između Isusa i Natanaela.

Tumači Svetog pisma nisu baš posve sigurni da li je taj Natanael istovjetan s Bartolomejom. Većina razloga govori u prilog istovjetnosti, tj. da je riječ o jednom čovjeku.

Bartolomej je bio rodom iz Kane Galilejske, gdje trajnu uspomenu na njega čuva ondje crkva posvećena njemu u čast. Nakon prvotnog oklijevanja Natanael postaje Isusov učenik i apostol. To nas oklijevanje ne smije odviše iznenaditi jer je tada bilo lažnih proroka koji su obilazili Palestinom, upirali prstom na sebe ili se gradili pretečama Mesije, a bili obični šarlatani. Zato jedan ozbiljan i trijezan Izraelac nije mogao samo tako olako priznati nekoga Mesijom. No kad se uvjerio da je Isus Mesija, on uz njega pristaje i za njim ide. Isus ga je već kod prvog susreta pohvalio kao »pravog Izraelca u kojem nema lukavstva«, dakle, kao jednostavna, poštena, dobronamjerna i iskrena čovjeka.

Važno podsjetiti na značaj tišine, na njenu asketsko-kršćansku važnost. Ona je važan preduvjet dubokoj i kontemplativnoj molitvi. Stoga se ne smije zaboraviti da je u slavljenju svete euharistije službeno predodređeno vrijeme za šutnju kako bi se istaknula njena važnost i značaj u autentičnoj liturgijskoj obnovi. U negativnom smislu, šutnja je nedostatak buke. Zato treba znati razlikovati mističnu šutnju od one prazne šutnje u kojoj odbijamo izgovarati riječi ili pak od šutnje zbog kukavičluka, egoizma ili tvrdoće srca. Dobro shvaćena izvanjska šutnja je jedna asketska vježba umijeća korištenja riječi. Askeza je jedno nezamjenjivo sredstvo koje nam pomaže otkloniti iz naše egzistencije sve ono što nas pritišće, to jest sve ono što ometa naš unutarnji duhovni život i što nam predstavlja prepreku u molitvi. Upravo u molitvi Bog nam prenosi svoj život ili drugačije rečeno, objavljuje svoju prisutnost u našoj duši natapajući ju s valovima svoje trojstvene ljubavi: Otac preko Sina u Duhu Svetomu.

izvor: bitno.net

27. kolovoza Crkva slavi spomendan svete Monike, majke sv. Augustina, strpljive i ponizne žene koja je dugo u samoći i molitvi patila zato što joj sin živi odbacujući Boga i prezirući njegove zakone, ali isto tako žene koja je bila nagrađena za svoju ustrajnu i predanu molitvu tako što je doživjela da joj taj isti sin svom dubinom bića zavoli Boga i priveže se uza njegove zapovijedi, jasno shvaćajući prazninu filozofije i učenosti kojoj ne treba Bog, a za koje se dugo vremena uvjeravao kako ih istinski ljubi. Sveta Monika je zaštitnica majki, udovica i obitelji, pa ju molimo da bdije nad svima nama, a posebno nad onima koji Boga ne trebaju, nego smisao života uzalud traže u ispraznostima i “mudrostima ovoga svijeta” – ondje gdje ga neće naći…

Sveta Monika je rođena 322. god. u Tagasti, današnjem alžirskom gradu Souk Ahras. Rođena je u kršćanskoj obitelji i upila evanđeoske vrijednosti, ali ih je u mladosti zapostavila i odala se piću. Kako je u tom smjeru uistinu pretjerala, njezina ju je stara služavka jednom prilikom nazvala pijanicom, a to ju je toliko pogodilo da je odlučila potpuno promijeniti život. Čvrstom voljom i Božjom milošću postala je sasvim druga osoba.

Udala se za poganina Patricija, koji je bio dobar u duši, ali je bio i nagle naravi te sklon bračnim nevjerama. Rodila mu je troje djece, od kojih je Augustin bio najstariji. I suprug i sin su živjeli vrlo raskalašenim životom, zbog čega je sveta Monika jako patila i puno molila za njihovo obraćenje. Doživjela je da joj je Bog uslišio molitve, te se tako Patricije obratio i krstio na samrti, a sin Augustin je od neobuzdanog mladića željnog avanturizma i svjetovne slave postao jedan od najvećih mislilaca kršćanstva, a njegova duhovnost i svetost života uzor naraštajima.

Umrla je 387. god. u Ostiji, gradu na ušću Tibera, jugozapadno od Rima, gdje je sa sinom Augustinom čekala lađu za Afriku. Njezini se posmrtni ostaci čuvaju u Rimu, u crkvi sv. Augustina. Spomendan joj se slavi 27. kolovoza, dan prije spomendana njezina sina Augustina, a slavi se kao zaštitnica alkoholičara, kućanica, žrtava preljuba, obraćenika, majki, udovica, obitelji, djece koja su razočarala roditelje, onih koji su verbalno zlostavljani i drugih.

Sveti mučenik iz Licije Kristofor "čiji lik još i danas sa sobom nose toliki vozači automobila bilo kao blagoslovljenu medaljicu bilo kao neku sekulariziranu amajliju, da se zaštite od prometnih nesreća, kojih danomice ima sve više. Jedni je nose u duhu vjere, a drugi praznovjerno" (Peter Manns). Kako je automobil danas najraširenije prometno sredstvo, to i štovanje Sv. Kristofora na neobičan način raste. Zbog toga mislimo da je o njemu suvremeno pisati. Zanimljivo je da je Sv. Kristofor bio jedan od najpopularnijih svetaca i u srednjem vijeku. Njemu u čast gradili su kako na Istoku tako na Zapadu brojne crkve i samostane. Njegovi kipovi rese tolika sakralna zdanja. Tko od nas ne poznaje gorostasa koji poduprt štapom na ramenu nosi dijete? Kad hodočastimo u hrvatsko narodno marijansko svetište Mariju Bistricu, u cintoru nas dočekuje veliki kip sv. Kristofora. Suradnik Biblioteke svetaca Gian Domenico Gordini, redoviti profesor crkvene povijesti na Papinskom pokrajinskom sjemeništu "Benedikt XV." u Bologni, piše da je kult Sv. Kristofora bio veoma proširen u Austriji, Dalmaciji i Španjolskoj, pa nastavlja: "U Španjolskoj su se častile mnoge njegove relikvije. Kristofor je uživao naročito poštovanje kod hodočasnika i upravo su zbog toga u njegovu čast nastale ustanove i kongregacije sa svrhom da pomažu putnicima u svladavanju poteškoća svake vrste." Štovatelji Sv. Kristofora htjeli bi saznati što više o njegovu životu. Ta želja je stara već 16 stoljeća, a rodila je o tome junaku prvih kršćanskih vremena mnoge, upravo nevjerojatne legende. Iz najstarijih, veoma sažetih pismenih svjedočanstava o sv. Kristoforu možemo jedino s dostatnom sigurnošću dokazati povijesnu opstojnost svetog mučenika, dakle, da se radi o osobi koja je postojala te koja je prema Jeronimskom martirologiju g. 250. bila ubijena za vrijeme Decijeva progonstva. To je bilo sedmo od deset velikih progonstava kršćana prije milanskog edikta te, uz Dioklecijanovo, najkrvavije progonstvo, u kojem poginuše brojni mučenici. Sveti je Kristofor položio život za Krista u Samu u pokrajini Liciji. Jedan natpis svjedoči da je njemu u čast 22. rujna 452. u Kalcedonu podignuta crkva. Stručnjaci misle da je taj natpis vjerodostojan i da nije pod utjecajem ikakvih legendi. Od brojnih legendi o sv. Kristoforu spomenut ću samo jednu, po mom mišljenju najljepšu, kojoj je autor srednjovjekovni pisac Jacobus de Voragine - živio u XIII. stoljeću. On je u svojoj knjizi Legenda aurea sv. Kristofora učinio veoma slavnim na Zapadu. Prema njemu, Kristofor bijaše mladi div koji je želio služiti najmoćnijem gospodaru. Zbog toga se stavio u službu najprije kralja, pa onda cara i napokon đavla. No kad je u pratnji đavla na jednom putovanju vidio kako se đavao plaši raspela kraj puta, stupio je u službu Krista, koji je jači od svih drugih. Tako se u njemu rodila i želja za obraćenjem. Neki ga je pobožni pustinjak poučio o zapovijedima ljubavi. Želeći se vježbati u toj kreposti i na taj način spremiti na krštenje, izabrao si je obitavalište kraj jedne rijeke kako bi pomagao putnicima koji su morali preko nje prelaziti. Jedne noći probudio ga je neki veoma dražestan dječačić te zamolio da ga prenese preko rijeke. Div ga je s lakoćom stavio na ramena, ali kad je počeo koracati prema drugoj obali rijeke, teret je bivao sve teži tako da ga je, opirući se o svoj debeli štap, jedva prenio. Primivši krštenje, Kristofor je pošao u Liciju gdje je podnio mučeništvo. Kako je ta divna legenda nastala, za učenjake je još i danas velik problem. Neki misle da je njezinu nastanku moglo dati povoda svečevo ime Kristofor, što znači "nosilac Krista". Naš suvremenik prelat Ingobert Jungnitz iz Mainza u jednoj svojoj propovijedi o sv. Kristoforu lijepo kaže: "U legendama o svecima polazna je točka uvijek ista, a ona kaže da je netko živio i djelovao iz vjere u Isusa Krista. Tko je on bio i što je u pojedinostima činio, to se zaboravilo. Ostala je samo spoznaja o sumi njegova života: on je bio svetac. Naši su pređi rado stavljali velikog i nadaleko vidljivog sv. Kristofora u blizinu ulaza u crkvu. Oni su vjerovali da će, svaki onaj koji pogleda svečev lik, onoga dana biti oslobođen od zle i nenadane smrti. A to je posve u redu ako netko s pogledom na Kristova svjedoka oblikuje svoj dnevni posao. Taj i sam postaje Gospodinov svjedok te je na taj način siguran pred vječnom smrću."

Poznato je da danas, uz vozače automobila, sv. Kristofora kao zaštitnika zazivaju i poštari, atletičari, nosači, radnici istovarivači tereta, općenito svi oni koji obavljaju teške i opasne poslove. Sveti se mučenik ubraja i među 14 svetih pomoćnika, to jest onih svetaca koje zazivaju u pomoć prilikom raznih prirodnih katastrofa. Pobožnost je prema tim svecima pomoćnicima nastala u XII. stoljeću, veoma se razvila u XIV. stoljeću. Sv. Kristofora su tada naročito zazivali u pomoć protiv kuge, epilepsije i živčanih bolesti. Zaziva ga se u svim opasnim situacijama u prometu, od požara, oluje i potresa. Legenda o sv. Kristoforu, koju smo spomenuli, nadahnula je po Italiji i Francuskoj, a i drugdje, mnoge umjetnike i pjesnike koji mu u čast ispjevaše pjesme i sastaviše razna skazanja. Ta su se s velikim uspjehom, a i pobožnošću, posvuda davala te ljude poticala na službu najmoćnijem gospodaru Isusu Kristu. Na koncu spomenimo još i to da je sv. Kristofor drugotni zaštitnik krčke biskupije; njegov se spomendan slavi 27. srpnja.

14.07.2020

U ovoj godini koja je pod znakom pandemije koronavirusa objavljujemo glavna događanja u ludbreškom svetištu Predragocjene krvi Kristove. Svatko neka sam donese odluku hoće li ići i na kojim će bogoslužjima sudjelovati.

 kolovoza 2020. (nedjelja) - HODOČAŠĆE BOLESNIKA, KARITATIVNIH DJELATNIKA, MEDICINSKOG OSOBLJA I MOLITVENIH SKUPINA VARAŽDINSKE BISKUPIJE

• 10.00 sati – procesija od župne crkve prema Zavjetnoj kapeli i hodočasnička  sv. misa              

 5. rujna 2020. (SVETA SUBOTA) - HODOČAŠĆE BROJNIH ŽUPA IZ ČITAVE HRVATSKE, SLOVENIJE I MAĐARSKE

• 6. 00 sati sv. misa (župna crkva)
• 7. 00 sati sv. misa (župna crkva)
• u crkvi i cintoru se ispovijeda od 7 sati
• 9.00 sati – sv. misa na slovenskom i mađarskom jeziku
• 10.45 sati - procesija iz crkve prema Zavjetnoj kapeli i svečana hodočasnička misa. Predvoditelj slavlja je mons. Bože Radoš, varaždinski biskup i mons. Josip Mrzljak, biskup u miru te brojni svećenici

 6. rujna 2020. SVETA NEDJELJA

• 6.00, 7.00 sati sveta misa u župnoj crkvi
• u crkvi i cintoru se ispovijeda od 7 sati
• 9,45 - kreće procesija hodočasnika, svećenika i biskupa od župne crkve prema Zavjetnoj kapeli. Procesiju i hodočasničku misu predvodi preč. Žarko Ošap.