BOG NAS POZNAJE PO IMENU
Evanđelje Mt 10,26-33
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima:
»Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.
Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.
Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vrijedniji ste nego mnogo vrabaca.
Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.«
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Jr 20,10-13; Rim 5,12-15;
Prvo čitanje za dvanaestu nedjelju kroz godinu dirljiva je molitva proroka Jeremije u kojoj svoj život usred proganjanja povjerava Bogu. Njegovo povjerenje je nepokolebljivo, već unaprijed vidi oslobođenje. Dobro je znati da nas Bog nikada neće ostaviti na cjedilu ako mu se obratimo, kada osjećamo da dalje ne možemo podnijeti teret života.
Sveti Pavao u Pismu Rimljanima izlaže da je milost besplatan dar milosrdnog Isusa Krista. Ovo vrijedi i danas: ljubav, milost i oproštenje su uvijek dar.
Sveti Matej evanđelist nastavlja svoje izvješće o prvom poslanju apostola. Ovom prilikom čitamo kako je Isus pripremio svoje prve apostole za put. Isus je bio realist, dobro je znao što prebiva u čovjeku, dobro je poznavao svijet, jasno je rekao svojim apostolima kakve ih poteškoće očekuju u tijeku njihova poslanja, ali dao im je za poslanje i ohrabrenje. Analizirajmo pojedine elemente Isusovih ohrabrujućih riječi.
Najprije im je rekao neka se ne boje.
Zatim im je rekao da je s njima ljubav Božje providnosti.
Kao treće rekao im je da svoju hrabrost ipak ne shvate kao besplatan dar, već neka prihvate svoje poslanje i neka Isusa priznaju pred ljudima.
Stanje ni danas nije drukčije. Crkva i danas svoje poslanje izvršava u neprijateljskom svijetu. Napadaju njen moralni nauk o neraskidivosti braka, o seksualnom moralu, ocjenjuju je nečovječnom zbog svećeničkog celibata, izjavljuju da je zaostala jer ne želi zarediti žene za svećenike. Mogli bismo nabrajati napade, ali i to je dovoljno da razumijemo da Crkva i danas živi u neprijateljskom svijetu. To vrijedi za svakog pojedinog kršćanina. Svijet nikada neće razumjeti bez ostatka našu vjeru, naš sustav vrijednosti, naše vrline. Vjernik je uvijek pomalo »strano tijelo« u ovom svijetu. Ne trebamo se ni truditi da nam se svijet divi. Naše je poslanje da svjedočimo istinu. U ovome nama oslonac nije nekakvo »kršćansko društvo« koje je vjerojatno samo utopija, još manje jedna takozvana »kršćanska Europa« koja sve više zaboravlja svoje kršćanske korijene, već Bog koji s ljubavlju prati naš životni put.
Druga velika poruka ovog evanđeoskog odlomka je da nas Bog poimence poznaje. Svaka riječ evanđelja, svaka scena, svaki sudionik prenosi poruku. Ne znam jesmo li se ikada zamislili da nam čak i vrapčići spomenuti u ovom evanđelju mogu nešto reći? Vjerujem da Isus od mnogobrojnih ptica nije slučajno spomenuo vrapce. Što karakterizira vrapce? Moždato da ne spadaju među omiljene kućne ptice, zato nemaju ni imena. Našem omiljenom psu, mački pa i papagaju dajemo neko ime. Vrabac nema ime Ili ipak? Jer gle, Isus tvrdi, da nebeski Otac svakog malog vrapca pojedinačno poznaje. Onda to znači da kod njega, kod Boga, i vrapci imaju ime! Ali Bog ne poznaje samo vrapce poimenično, već i zvijezde, kao što to čitamo u 147. psalmu: »On određuje broj zvijezda, svaku njezinim imenom naziva«. Mali vrapci, dakle, prenose nam važnu poruku : kod Boga svi imaju svoje ime.
Cijelo Sveto pismo odjekuje ovom činjenicom: od Adama do Mojsija, preko proroka do apostola i sve do današnjih dana sve nas Bog poimence poznaje. Navedimo samo jedan izvanredan primjer iz Knjige Izaije: »Sada ovako govori Jahve, koji te stvorio, Jakove, koji te sazdao, Izraele: Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj!…Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim« (Iz 43,1-4). I novozavjetna čitanja su puna poimeničnih poziva. Prije svega, naravno, sjećamo se Blažene Djevice Marije koju anđeo nježno oslovljava po imenu: »Ne boj se, Marijo!« (Lk 1,31). Ali pomislimo i na ostale s kojima se u evanđelju susrećemo: Josipa, koji se mučio sam u sebi, kojega je anđeo ohrabrivao riječima: »Josipe, sine Davidov, nemoj se bojati kući dovesti ženu svoju Mariju…« (Mt 1,20); i Zaharija čuje svoje ime. »Ne boj se Zaharijo!« (Lk 1,13), Elizabeta, sveti Ivan Krstitelj i ostali: svi su nam po imenu poznati. Što znači kada Bog nekoga po imenu oslovi?
Otkriće da nas Bog poznaje po imenu utemeljuje svijest o našoj vrijednosti. U očima Božjim nitko nije samo brojka, već netko o kojemu se vodi računa, nije samo slučaj, već ljubljeno dijete koje ima specifično mjesto, dakle ima vrijednost u Božjem planu, u zamisli Stvoritelja, u njegovomdobrom srcu.
Kao zaključna misao neka ovdje stoji jedan poticaj: Evanđelje je neiscrpna riznica u kojoj čak i male cvrkutave ptičice pronose Božju veličinu i dobrotu.
