16. srpnja Crkva slavi spomendan Blažene Djevice Marije od brda Karmela ili skraćeno Gospu Karmelsku. Riječ je o posebnoj pobožnosti, koja se obično naziva škapularska, a koju naročito njeguju karmelićanske redovničke i laičke zajednice.
Iznad lučkog grada Haife u Izraelu prostire se brdo Karmel, koje je vrlo značajno za karmelićane, katoličke redovnike koji su utemeljeni u 12. st. Sam naziv karmel dolazi iz hebrejskog jezika i znači Božji vrt, vinograd.
Još je starozavjetni HYPERLINK “http://www.vjeraidjela.com/tag/sv-ilija/” prorok Ilija u svoje vrijeme boravio na tom brdu, tražeći u samoći i molitvi snagu za svoj proročki poziv. Kao poseban uzor, sveti će Ilija djelovati poticajno na mnoge druge, koji su se povlačili iz svakodnevnog života u te predjele, kako bi pustinjačkim načinom života služili Bogu, a kasnije će isto činiti i neki kršćani.
U vrijeme križarskih ratova, u 12. st., neki su se križari i hodočasnici također povukli iz svjetovnog života i na Karmelu živjeli kao pustinjaci. S vremenom će se oblikovati u zajednicu, koja će po gori na kojoj prebivaju biti nazvana karmelićani.
Kada su muslimani u 13. st. zavladali Palestinom i gorom Karmel, karmelićani su trebali napustiti svoje prebivalište i prijeći u Europu, no u novim okolnostima je postao upitan njihov opstanak. Prema predaji, tadašnji general reda Šimun Stock se žarko molio Majci Božjoj da spasi zajednicu od propadanja, te je 16. srpnja 1251. god. imao viđenje u kojemu mu se ukazala Gospa i rekla mu da uvijek nosi škapular, preko kojega će njega i sve koji ga budu nosili čuvati od nagle i nepripravne smrti, te ih blagosloviti posebnim milostima. Od tada se škapularska pobožnost počela naglo širiti.
Škapular je gornji dio odjeće koji, počevši od srednjeg vijeka, nose mnogi redovnici, a sastoji se od dvije široke trake, od kojih jedna pada niz prsa, a druga niz leđa, i sežu do gležanja, a međusobno su povezane ramenicama. Naziv dolazi od latinske riječi sapulae, što znači ramena. Škapular je imao praktičnu funkciju zaštititi habit od habanja, a ima i duboku kristološku i mariološku simboliku.
Karmelski škapular, u smeđoj boji, posebno je poznat i cijenjen, a simbolički predstavlja potpuno predanje Majci Božjoj, kao onoj koja nas privodi Isusu.
Zato škapular ima veliku važnost ne samo među karmelićanima, nego i među svima koji njeguju karmelsku duhovnost, ali za razliku od redovnika, obični vjernici imaju poseban, bitno skraćeni škapular, koji se sastoji od dvije male “pločice” međusobno povezane dužim trakama.
Pobožnost karmelskog škapulara nema nekakvu posebnu izvanjsku formu, nego se prije svega sastoji od svakodnevnog moljenja posvetne molitve i stalnog nošenja škapulara. Razumljivo po sebi, naglasak će biti i na posebnom štovanju Majke Božje u svakoj prigodi, a napose kroz moljenje krunice i na marijanske blagdane.
Pri tome se oni koji njeguju pobožnost karmelskog škapulara naročito oslanjaju na duhovnu baštinu sv. Ivana od Križa, koji su u 16. st. obnovili karmelski red, te na duhovnost svete Male Terezije. Drugim riječima, naglasak je na kontemplativnom životu i osobnoj izgradnji u krepostima.
Postoje različiti oblici pripadnosti karmelićanskoj zajednici, od muških redovničkih zajednica – karmelićana, preko bosonogih karmelićanki koje žive u strogoj klauzuri do strogoćom blažih zajednica, svjetovnih instituta i laičkih bratovština.
Blagdan Gospe Karmelske, koji se slavi 16. srpnja, odobrio je papa Benedikt XIII. 1726. god.
Posvetna molitva Gospi Karmelskoj
Blažena Djevice, Majko i Kraljice Karmela, posvećujem se tebi iz zahvalnosti i ljubavi; obećavam ti služiti u djetinjoj ljubavi i vjernosti. Po tvome uzoru hoću u vjeri i ljubavi slijediti tvoga Sina, Isusa Krista. Želim poput tebe molitvom, žrtvom i djelotvornom ljubavlju služiti Bogu i ljudima. Poslušaj, dobra Majko, moje obećanje i primi ga milostivo. Daj mi milost da pod tvojim okriljem ustrajem u vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi. Amen
Ime dolazi po brdu Karmelu u Izraelu, na koje su se od vremena proroka Izaije 8. st. pr. Krista ljudi povlačili da u tišini i sabranosti žive povezanost s Bogom. Zato se u određenom smislu može govoriti i o “starozavjetnim karmelićanima”. I današnji karmelićani vide u proroku Iliji svoga duhovnog oca i žele nasljedovati njegov duh – s jedne strane Ilijinu gorljivu djelatnost: “Gorljivo sam revnovao za Gospodina Boga nad vojskama” (Ovo se Ilijino geslo i danas nalazi u grbu karmelićana: Zelo zelatus sum pro domino deo exercituum) (1 Kr 19,11-14) i s druge strane njegovu neposrednu, konkretnu povezanost s Bogom u molitvi i meditaciji, njegovo “stajanje pred Bogom” koje ga na brdu Karmelu dovodi do osobnog iskustva Boga.
U 12. st. poslije Krista neki hodočasnici i križari ne žele se vratiti u Europu nego se povlače na brdo Karmel, “blizu Ilijinog izvora”, te ondje započinju živjeti redovničkim životom u duhu proroka Ilije i posebno štujući Mariju. Zahvaljujući tome izrazitom štovanju Marije karmelićani i danas imaju službeno ime “Braća blažene Djevice Marije od gore Karmela”. U vezi s tim štovanjem jest i karmelska pobožnost škapulara, (danas najčešće u obliku medaljice) kojom se vjernici svjesno i izričito stavljaju pod zaštitu Bogorodice.
Prvotno Pravilo za braću na gori Karmelu sastavio je 1209. godine jeruzalemski patrijarh Albert, a službeno ga je prihvatio i potvrdio papa Honorije III. 1222. godine. Kada su muslimani u 13. st. osvojili Svetu Zemlju i goru Karmel, karmelićani prelaze u Europu gdje se, da bi preživjeli, prilagođuju europskom stilu redovničkog života i za vrijeme pape Inocenta IV. postaju tzv. “prosjački red” (poput franjevaca ili dominikanaca) te ublažuju prvotnu, uvelike pustinjačku disciplinu.
U 16. st. dvoje karmelićana, Terezija od Isusa (Avilska) i Ivan od Križa žele povratak k izvornom stilu života u izrazitijoj kontemplativnosti i aktivnosti. Tako nastaje nova grana obnovljenog Karmela koja se zbog razlikovanja od dotadašnje grane reda karmelićana – Ordo Carmelitarum (Ocarm) i zbog intenzivnije molitvene discipline naziva “Red bosonogih karmelićana” – “Ordo Carmelitarum discalceatorum” (OCD). Ženska grana OCD živi u strogoj klauzuri. Muška grana naprotiv, po viziji Obnovitelja i Utemeljitelja Terezije Avilske i Ivana od Križa, djeluje i izvan samostana, svuda gdje je Crkvi najpotrebnija. Ipak, možda najtipičnije za karmelićane jest življenje i svjedočenje molitvenog i duhovnog života. Tako će papa Leon XIII. npr. reći: “…Bez molitve Karmel je ništa!”
Redovnice koje u duhu Karmela djeluju u svijetu organizirane su u daljnje ogranke (npr. Karmelićanke Božanskog Srca Isusova, ili Karmelićanke od milosrđa…). U karmelsku obitelj pripada i “svjetovni ” ili “treći red “, dakle laici koji duhovnost Karmela žive u svijetu (OCDS). Jedan od “poznatijih” nam svetaca trećeg reda bosonogih karmelićana bio je i sv. Vinko Palotti (1795-1850). Danas Hrvatska Karmelska Provincija Sv. Oca Josipa duhovno skrbi za dvije aktivne zajednice “trećoredaca”, u Somboru i Zagrebu, kojima pripadaju 132 osobe.
Karmel je Crkvi podario uistinu predivne svetačke dragulje. Spomenimo u prvom redu troje crkvenih naučitelja: sv. Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve (“Majka duhovnog života”, proglašena 1970.) (1515-1582), sv. Ivan od Križa (“Doctor mysticus”, proglašen 1927.) (I542-1591) i Sv. Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica – Mala Terezija (“Naučiteljica božanske ljubavi”, proglašena 1997.) (1873-1897), koji su postavili temelje i usavršili zdanje bogate i specifične karmelske duhovnosti. Tko još nije čuo za “Zamak duše” Terezije Avilske, za mistična djela Ivana od Križa, za “Povijest jedne duše” Male Terezije i njezin put duhovnog djetinjstva”?
No uz te “velikane” duhovnosti tu je čitav jedan dugi niz dragih i poticajnih svetaca: “Dionizije od Porođenja (Berthelot), svećenik (1600-1638) i bl. Redempt od Križa (Rodrigues) (1598-1638), brat, koji su umrli mučeničkom smrću u misijama na Sumatri, sv. Terezija Margareta od Presvetog Srca (Redi) (1747-1770), bl.16 karmelićanki: herojska bl. Terezija od sv. Augustina (Lidoine) (1752-1794) i njezinih 15 susestara, mučenica francuske revolucije, sv. Rafael od Sv. Josipa (Kalinowski) (1835-1907), bl. Mirjam od Isusa Raspetoga (Baouardi), (1846-1878), bl. Marija Pilar od sv. Franje Borgie (Garcia) (1877 -1936) i njene dvije susestre, mučenice za vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, bl. Elizabeta od Presvetog Trojstva (Catez) (1880-1906), sv. Terezija od Isusa (de Los Andes) (1900-1920)… Jedan od posljednjih u nizu ovih predivnih Kristovih karmelskih cvjetova jest bl. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein) (1891-1942), filozofkinja i obraćenica iz ateizma, mučenica logora Auschwitz, koja će 10. listopada 1998. biti proglašena svetom. I naš hrvatski karmel. premda relativno mlad, krasi svetački lik Sluge Božjega o. Gerarda Tome Stantića (1876-1956), čija je causa u tijeku.
Karmelićanski samostan u Somboru, utemeljen početkom prošlog stoljeća (1904.), u kojem je bilo i karmelićana Hrvata, isprva se nalazio u okviru Mađarske Provincije OCD. Nakon prvog svjetskog rata, kada je Sombor pripao Jugoslaviji, samostan je izdvojen iz mađarske provincije i stavljen pod neposrednu upravu Reda. Na poziv Sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca, karmelićani iz Sombora dolaze 1959. u Zagreb, te 1960. u Remetma osnivaju samostan i od tada se brinu za svetište Gospe Remetske, “Zagovornice Hrvatske”. Danas su Remete dio glavnog grada Hrvatske, ali je samostan u svojoj okolini ipak očuvao zelenilo i mir od gradske vreve, te se s pravom drži duhovnom oazom Zagreba. Od 1987. g. u sklopu Katoličkog Bogoslovnog Fakulteta u Zagrebu u Remetama djeluje i Institut za kršćansku duhovnost. Iz Remeta karmelićani 1976. osnivaju samostan u Splitu (župa Kamen) a onda 1996. i u Krku. Hrvatski karmelićani, uključujući i samostan u Somboru, imaju status tzv. “komesarijata” sve do 1990. godine, kada je ustanovljena Hrvatska Karmelska Provincija Svetoga Oca Josipa.
Klauzurne karmelićanke, Hrvatice iz pojedinih Karmela u susjednim zemljama, okupile su se, također na poziv Sluge Božjega, kardinala Alojzija Stepinca, u Brezovici, gdje je 1939. kanonski utemeljen prvi ženski klauzurni Karmel u Hrvatskoj. Počevši od Brezovice sestre se potom dalje razgranavaju. Prvo je oblikovana jedna zajednica koja se nakon nekoliko godina boravka u Juršićima (1965.-1977.) smješta u Kloštar Ivaniću. Ta zajednica iz Kloštar Ivanića potom 1987. rađa” novi Karmel u Šarengradu (Đakovačko-srijemska biskupija), odakle su sestre na početku domovinskog rata prognane te danas žive privremeno u Remetama, gradeći samostan u Levanjskoj Varoši blizu Đakova. Trenutno u Hrvatskoj dakle postoje tri ženska klauzurna Karmela u kojima živi 71 sestra, a zajednica u Brezovici upravo se sprema za osnutak novog samostana u Mariji Bistrici. Da bismo dočarali realni život današnjeg hrvatskog karmelićanina poslužimo se opisom koji su u svome prospektu pod naslovom Karmelićani “načinili karmelićanski bogoslovi. Oni, koji živeći unutar Karmela imaju neposredno iskustvo konkretne karmelske svagdašnjice, na pitanje “Što obilježava Hrvatsku Karmelsku Provinciju Sv. Oca Josipa?” odgovorili su slijedeće: “Duhovne obnove; duhovne vježbe; nagovori; propovijedi; ispovijedanje; duhovno vodstvo; duhovni razgovori; susreti Svjetovnog karmelićanskog reda; rad na sijenu i otavi; rad u voćnjaku; vjeronauk; pastoral bolesnika; rad u vinogradu; rad u vinskom podrumu; rad na sebi; rad na izdavanju knjiga (“Karmelski izvori”); Institut za kršćansku duhovnost KBF-a Sveučilišta u Zagrebu; predavanja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu; predavanja na Katehetskom institutu KBF-a Sveučilišta u Zagrebu; bratsko zajedništvo i suradnja s klauzurnim karmelićankama iz Brezovice, Ivanić Kloštra, Šarengrada (privremeno u Remetama) i Sore (Slovenija); Svetište Majke Božje Remetske; župa Uznesenja B. D. Marije – Remete; područna kapela Sv. Petra i Pavla u Bešićima; područna kapela Sv. Terezije Avilske u Čretu; župa Sv. Mihovila na Kamenu (Split); Caritas župe i samostana M. B. Remetske; Caritas župe Sv. Mihovila (Kamen – Split)…”
Karmel u Hrvatskoj, kako muška, tako i ženska grana pokazuje i nadalje tendencije rasta i to je razlog da se uz pomoć Božju nadamo dobroj i lijepoj budućnosti u tisućljeću koje nadolazi.
