Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine smo nastavili skupljati doprinos za više razine za 2021. godinu. Na početku Skupštine smo molili Časoslov. Pročitani su rođendanci ovaj mjesec. Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje i data su pojašnjenja: 15.12. – FSR animira klanjanje nakon večernje mise; Upućen je poticaj na molitvu za nove članove FSR-a, za svu braću i sestre u formaciji, te za franjevačku mladež (FRAM-u); 11.1.2022. je sljedeća Skupština u 16:30.
Sestra Janja Ivanček je održala predavanje sa temom: Živjeti u uzvišenom siromaštvu
Gospodine; nauči nas da ne ljubimo samo sebe, da ne ljubimo samo one koji ljube nas.
Nauči nas da mislimo o drugima, ljubeći prije svega one koje ne ljubi nitko.
Gospodine, daj nam da trpimo boli drugih.
Učini da se prisjetimo, upravo kada živimo trenutke naše najveće sreće
kako milijuni drugih, tvoje djece a naše braće umiru od gladi i hladnoće ne zaslužujući to.
Gospodine, smiluj se siromasima svijeta.
Oprosti nama koji ih zaboravljamo i napuštamo zbog nejasna straha.
Ne dopusti nam, Gospodine živjeti u sretnom neznanju.
Pomozi nam oćutjeti tjeskobu sveopće bijede i osloboditi nas od nas samih.
Neka bude tako!
Svi bismo danas trebali žuditi i čeznuti za siromaštvom, koja je tijesno povezana sa Sinom Božjim. Sveti Franjo bi na pitanje ‘Što je siromaštvo?’ odgovarao: ‘To je siromaštvo našega Gospodina Isusa Krista!’ Sebeljublje u najrazličitijim oblicima vrlo često ovladava čovjekom, pa to postaje zapreka da se čovjek suobliči Kristu Gospodinu i njegovom spasenjskom planu. Ta se težnja u franjevačkoj duhovnosti naziva ‘duh i težnja prisvajanja.’
Siromaštvo nije svrha samome sebi. Biti siromašan, a ne obogatiti se u nebu, možemo slobodno nazvati životnim promašajem. Prisilno siromaštvo je siromaštvo u kojem čovjek nema najnužnije za život i kojeg nijedan čovjek ne želi (i ne treba željeti), jer ono ruši i uništava njegovo dostojanstvo. Ovdje govorimo o evanđeoskom dragovoljnom siromaštvu kojeg nadahnuti pojedinci odabiru zato da bi savršenije nasljedovali Gospodina našega Isusa Krista kako On sam savjetuje u Evanđeljima (Mt 19, 21). Onaj koji se na taj način dragovoljno odrekao svega što posjeduje, učinio je to sa punom sviješću da je njegova baština kod Boga, te da je mudrije brinuti se za Božje stvari, za nebesko blago i što revnije ga skupljati i svoje srce pripravljati da ga jednom u vječnosti primi i uživa. Sveti Franjo je bio pohlepan za siromaštvom, čuvao je svoje blago svoj evanđeoski biser. Njegov se pogled na poseban način vrijeđao ako je što vidio u kući i izvana na braći što nije bilo u skladu sa siromaštvom. On se sam od početka redovničkoga života do smrti smatrao bogatim zato što je imao samo jednu tuniku, pojas i hlače i ništa drugo. Njegov siromašni habit pokazivao je gdje skuplja svoje blago. Radovao se što je propadljivo blago promijenio za stostruko vrijednije. Evanđeosko siromaštvo, po primjeru Isusa Krista, moguće je živjeti samo u iskrenom pouzdanju u Oca. Sveti je Franjo cijeloga života, od obraćenja do smrti, bio sav prožet sinovskim pouzdanjem u Oca i posvemašnjom predanošću Bogu, koji je jedino i najveće dobro. Samo se iz ovoga stava Franjine duše može razumjeti njegova posvemašnja zaljubljenost u Gospođu Siromaštinu. Onog trenutka kad je otkrio dobroga Oca, Franjo je ostavio sve. Siromaštvo Franjo promatra i u Euharistiji, gdje se Sin Božji svaki dan ponizuje, kao kad s kraljevskih prijestolja dođe u utrobu Djevičinu, svaki dan ponizan dolazi k nama. Brat bi Franjo, ako bi ga kada pozvala gospoda da ga počaste obilnijim stolom, najprije po obližnjim susjednim kućama prosio komadiće kruha, a zatim bi, ovako bijedom obogaćen, požurio sjesti za stol. Franjo u Kristovom siromaštvu traži i nalazi opravdanje svoga potpunoga siromaštva. Franji siromaštvo nikada neće biti cilj, nego sredstvo za intenzivnije suobličenje Kristu Gospodinu. Franjin ideal nije neko uzvišeno siromaštvo, nego siromašni Isus. On je svim svojim silama ljubio Krista ponizna i siromašna i u njemu sve siromahe. Stoga Franjo i ne govori toliko o siromaštvu, koliko o Kristu siromahu i braći ljudima siromasima. Po uzoru na Isusa, koji je s toliko ljubavi govorio o ljiljanima i pticama, o kiši i vjetru i svim ostalim stvorenjima, Franjo unosi veliku simpatiju prema svakom stvoru i prema svima. Svako mu je stvorenje u sebi dobro i pozitivno te s udivljenjem promatra sve stvorove. Nekom se drugom zgodom jedan brat iz Asiza vraćao u Porcijunkulu s milostinjom. Kad je već bio blizu boravišta, poče na sav glas pjevati i Gospodina hvaliti. Čuvši to, Franjo istrča van, bratu poljubi rame i na svoje rame uprti torbu i blagoslovi ga što spremno odlazi u prošnju, ponizno prosi i radostan se vraća. Za Franju je svako neovlašteno prisvajanje grijeh jer grijehom čovjek prekida zajedništvo s Bogom i ljudima. Zato siromaštvo nije samo neposjedovanje materijalnih dobara, nego je nesebičnost gdje ne treba grčevito držati svoje sposobnosti samo za sebe, nego ih upotrijebiti za dobro bližnjih. Jednom je majka dvojice braće došla k Franji i s pouzdanjem ga zamolila milostinju. Budući da nisu imali ništa što bi joj mogli dati, Franjo je naredio da se majci dadne Novi zavjet kako bi ga za svoje potrebe mogla unovčiti, uvjeren da će se Bogu svidjeti ovaj dar. Dogodilo se jednom u zimi u Celanu da je Franjo poput plašta zaogrnuo komad sukna što mu ga je neki čovjek, prijatelj braće, posudio i potom sreo neku staricu koja je prosila milostinju. Smjesta je s vrata skinuo sukno i, premda je bilo tuđe, darovao ga uz osmijeh starici. Teško je naći jezik koji bi mogao ispripovijediti koliko je Franjo suosjećao sa siromasima. Samilost mu je doista bila kao urođena, a nju je pobožnost podvostručila. Franjino se srce rastapalo od ljubavi prema siromasima. Onima kojima nije mogao pružiti ruku, iskazivao je osjećaje. Kakav god je kod koga opazio nedostatak, kakvu god neimaštinu, pokretnošću svog duha, to je brzo primjenjivao i prenosio na Krista. Tako je u svim siromasima gledao djecu Blažene Djevice Marije. A kad je od sebe već odbacio svaku zavist, ipak nije mogao biti bez zavisti prema siromašnima. Ako bi kada vidio nekog siromašnijeg od sebe, odmah se u njemu probudila zavist te bi se s takvom osobom počeo natjecati, jer se bojao da ga taj u siromaštvu ne pobijedi. Franjo se, dakle, počesto svlačio da bi obukao siromahe.
Naše Pravilo u članku 11. nas potiče:
Pouzdavajući se u Oca, Krist je za sebe i svoju Majku odabrao siromašan i ponizan život (2PVj 5) premda je pažljivo i dobrohotno vrednovao stvorene stvari; tako neka svjetovni franjevci čuvaju ispravan odnos prema odvajanju i korištenju zemaljskih dobara, pojednostavnjujući svoje materijalne zahtjeve; neka nadalje budu svjesni da su, prema evanđelju, upravitelji dobara primljenih na dobro djece Božje. Tako neka, u duhu „Blaženstava“, nastoje očistiti srce od svake težnje i pohlepe za posjedovanjem i gospodovanjem, kao »stranci i pridošlice« na putu u Očev dom.
Pravilo ukazuje na to da siromaštvo ne znači nužno – apsolutno ništa ne posjedovati. Već ukazuje na nužnost pojednostavljanja vlastitih materijalnih zahtjeva. Odbacivanje gomilanja i danas mora biti oznaka franjevaca. Franjo je smatrao da je njegov svijet bio previše okrenut zemaljskim brigama i da je stoga živio u materijalnom zarobljeništvu. Stoga je i želio sebe i svoju braću od toga osloboditi. U našem svijetu je novac poprimio sasvim drugu ulogu i bez njega je nemoguće išta učiniti, ali Franjina vrednota da ne postanemo robovi novca, užitka i potrošnje ima itekako veliku vrijednost. Vrednota siromaštva ostaje, ako novac dajemo za časne svrhe, za obitelj, za dobro drugih, za siromahe i bolesnike. Tako onda i danas siromaštvo postaje znak oslobađanja, bratstva, sudioništva s drugim ljudima, posebice sa siromasima i s braćom. Siromaštvo u tom slučaju poprima i oznaku borbe protiv izrabljivanja i postaje znakom sveopće solidarnosti sa čitavim svijetom. Uvijek moramo tražiti slobodu srca, onu koje ima svoje korijene u siromaštvu nas samih.
MIR i DOBRO!
