»Križ Majke Terezije bio je prvi kršćanski znak viđen na državnoj televiziji, barem od 1967. godine«, izjavio je jedan albanski izbjeglica po svom dolasku u Italiju
- godine. Križ o kojem je govorio bijaše onaj crni križ što ga je Majka Terezija nosila na svom bijelom sariju. Ako je od 1944. godine marksistički režim bio progonio vjernike (katolike, pravoslavce i muslimane), stanje se je pogoršalo 1967. godine. Tada se Albanija službeno proglasila jedinom ateističkom zemljom na cijelom svijetu. Religija se veoma oštro progonila. Način na koji se postupalo s katolicima podsjećao je na najokrutnije progone rimskih careva. U naše moderno doba Crkva je bila stiješnjena kao u doba katakombi. Činjenica doista čudesna, dok Albanci nisu imali pravo javno izgovarati Isusovo ime, Majka Terezija je obilazila svijetom s tim istim Isusovim imenom na usnama, pokazujući
- njegova djela milosrđa. Od jednog župnika koji se nalazio u
- zatvoru jedan zatvorenik je zatražio da mu potajice krsti sina.
- Kad su vlasti otkrile tu neposlušnost, svećenik je bio osuđen
- na smrt. Bio je jedan od šezdesetorice svećenika koji su umrli
- obješeni, strijeljani ili uništeni teškim životom u radnim
- logorima. Progon je, kao što znademo, od onda bio na ponos
- katoličanstvu. Oni koji su bili podvrgnuti progonima prozvani
- su ‘blaženima’ jer su branitelji pravednosti i nju naučavaju.
- Obećanje koje prati to blaženstvo je zadivljujuće: ni manje ni
- više nego posjedovanje kraljevstva nebeskog. Gospodine
- Isuse, mi znademo da, želimo li te nasljedovati, moramo raditi
- za dobro svima. Rekao si nam da ćemo morati trpjeti, ponizno
- se trudeći za druge protiv ugnjetavanja, protiv ponižavanja,
- protiv rata. Svakoga dana nailazimo na protivljenje, na
- protuslovljenje. Pomozi nam prihvatiti naše male patnje, jer
- poznajemo njihovu otkupiteljsku vrijednost. Preobrazi našu
- žalost u radost, dok se trudimo vršiti tvoju volju.
