Sveti Franjo Asiški (1182-1226) je od početka svoga obraćenja (1204) gajio pobožnost i štovanje prema Kristu raspetom. Dvadeset godina nakon svoga obraćenja Franjo je na brdu Laverni posljednji put propostio svoj četrdeset-dnevni post od Velike Gospe do blagdana svetog Mihaela Arkanđela. Dok se o blagdanu Svetog križa udubio u razmatranje, Krist Gospodin mu je na čudesan način utisnuo u tijelo znakove svoje muke, tj. svoje rane – stigme.
Utiskivanje rana na Franjino tijelo Toma Čelanski opisuje: “Svecu se u viđenju ukazao propeti Seraf koji je imao šest krila. Bio je uspravljen, ruke su mu bile raskriljene a noge skupljene… Dok je blaženi sluga Svevišnjega to gledao, bio je ispunjen najvećim divljenjem, ali nije znao što mu je viđenje htjelo kazati. Silno se radovao i još više uživao u dobrostivu i milu pogledu kojim ga je Seraf promatrao; a njegova je ljepota bila neopisiva, ali ga je posve ispunio strahom pogled na razapetog i gorčina njegove muke. Izgledao je i žalostan i veseo. Mnogo je razmišljao o tome što bi ovo viđenje moglo značiti i duh mu se mnogo naprezao da shvati njegov smisao. – Kad od svega toga nije ništa razumom spoznao i kad mu se duboko u srce ucijepila novina ovoga viđenja, počeli su se na njegovim rukama i nogama pokazivati znakovi čavala, kao što je to malo prije povrh sebe vidio na razapetom čovjeku… To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana koja je često krvarila… Na sve moguće načine je nastojao to sakriti, i rijetko ili nikome nije običavao otkrivati ovu izvanrednu tajnu… “(usp. Čel I, 95-96, str. 47 – 48).
Franjin životopisac, kako vidimo, na kraju označuje Svečeve rane-stigme kao dar vječne dobrote. Stigme posvjedočuju da Bog poziva na spasenje čitavog čovjeka, tj. od njegova mesa i krvi, i da nasljedovanje Isusa zadire i u njegovo tijelo. Zato ih treba smjestiti u konkretnu teologiju utjelovljenja Sina Božjega, tj. da je Bog postao čovjekom i uskrsnuo svojim tijelom.
