Veliki blagdan u katoličkom kalendaru poznat je pod imenom Tijelovo. Pun naziv tog blagdana je Presveto Tijelo i Krv Kristova. Tim blagdanom želimo obnoviti svoju vjeru u osobu Isusa Krista, Bogočovjeka, koji je u određenom povijesnom času kao jedinorođeni Sin Božji postao povijesnom osobom. To je tajna njegova utjelovljenja. Bog je postao čovjekom; jedan od nas, s konkretnim tijelom, u njegovim žilama teče ljudska krv. „U svemu jednak, osim u grijehu“, reći će sveti Pavao o njemu.
Na današnji se blagdan sjećamo kako je Bog uzeo ljudsko tijelo da bi postao čovjekom. Bog je u Isusu svima nama dohvatljiv i blizak! Tajnu svojega utjelovljenja utkao je Isus na svojoj posljednjoj večeri u znakove kruha i vina, koji snagom njegove riječi postaju Tijelo i Krv Kristova, tj. sakrament euharistije, dar pričesti, hrana i piće. Posebno su pri tom naglašeni neki elementi tog sakramenta: kruh u obliku hostije, koji se pokazuje kod podizanja; kalež s vinom koji se jednako tako pokazuje vjernicima kao znak i dar.
Tijelovo želi osobito naglasiti istinu da je Isus pravi čovjek i pravi Bog. A kao čovjek da ima tijelo kao i mi. Ljudsko je tijelo dar, a isto tako obdareno mogućnosti da se daruje i razdaje.
Na sve to mislimo dok gledamo podignutu hostiju, dok klečimo pred svetohraništem, dok se svečano nosi pokaznica s Presvetim, dok pružamo ruku da primimo pričest. To je dar Kristova predanog tijela, dar njegove prolivene krvi; to je dar njegove neizrecive ljubavi za svakog od nas osobno! (fra Zvjezdan Linić)
Ustanovljenje svetkovine
Ustanovljenje ove svetkovine potječe još od viđenja sv. Julijane, u Belgiji 1193. godine. U dobi od pet godina ostala je siroče te je smještena u samostan augustinki u Mont-Cornillonu, gdje je zaređena kad je imala 14 godina. Brzo je napredovala u krepostima i bila je poznata po svojoj ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji, svetoj Kristovoj muci, a osobito prema Presvetom sakramentu. U dobi od 16 godina počela je imati viđenja, a u jednom je od njih vidjela pun mjesec, čiji je sjaj nagrđivala jedna tamna mrlja. Svoje je viđenje opisala poglavarici, s. Sapienzi, ali nije uspjela utvrditi značenje tog viđenja. Naposljetku je nakon nekoliko dana molitve Julijana čula glas s neba koji joj objašnjava značenje:
Mojoj Crkvi nedostaje jedno liturgijsko slavlje, koje bih htio osnovati. To je svetkovina najvećega i najsvetijega Oltarskog sakramenta. Trenutačno se ovog otajstva spominjete samo na Veliki četvrtak, ali i toga su dana glavni predmet razmatranja moja patnja i smrt; stoga želim ustanoviti još jedan, zaseban dan u kojem će taj sakrament slaviti svi kršćani…
Glas joj je dao tri razloga za to: prvi – ovom će se svetkovinom učvrstiti vjera u Presveti sakrament kad god u budućnosti netko posumnja u njegovu valjanost; drugi – iskrenim i dubokim klanjanjem Presvetom sakramentu vjernici će se ojačati na svom putu u krepost; treći – slavljenje ove svetkovine i pozornost koja je tako iskazana sakramentu pružit će zadovoljštinu za svako nepoštovanje i uvredu nanesenu Presvetom sakramentu.
Tek za vrijeme stolovanja pape Ivana XXII. (1316. – 1334.) ovu su svetkovinu slavili s procesijom u kojoj se u pokaznici nosio Presveti sakrament.
Noseći Presveto u svečanoj povorci i blagoslivljajući njime ne samo one nazočne već cijeli svijet, kršćani se u isto vrijeme podsjećaju kako oni sami svojim životom moraju biti žive pokaznice i biti izvor blagoslova za svijet. Kršćani na Tijelovo ne idu u procesiji da bi nešto demonstrirali ili protiv nečega protestirali, već da pokažu da kao hodočasnici stupaju za Kristom prema konačnom cilju svoga života. Zato je Tijelovo prava prilika da se svaki kršćanin ozbiljno zapita, kako predstavlja Krista u svijetu.
