… ( 251.- 356. ) spomendan 17. siječnja
U mnogim crkvama događa se 17. siječnja promjena na jednom oltaru: Sliku ili kip Sv. Antuna Padovanskog – zamjeni danas lik Svetog Antuna Pustinjaka. Ta dva Sveca imaju ne samo isto ime, nego su im i životi dosta podudarni.
Obojica su se u ranoj mladosti posvetili slavi Božjoj. Darovali su svoj život Bogu: dok je Antun Pustinjak – cijelo vrijeme života bio na samotnom mjestu – i Sveti Antun Padovanski je vrlo rado i često odlazio u samostane u pustim krajevima te u špiljama provodio vrijeme u molitvi i promatranju Isusova Života i Muke.
Iz života Sv. Antuna Pustinjaka poznato je da je u mladosti izgubio oba roditelja. Kad mu je bilo 18 godina – potaknut milošću za vrijeme čitanja Evanđelja kod Sv. Mise odluči izvršavati Isusove savjete i želje o savršenom životu. Kao prvo razdjeli svoje imanje siromasima, uzeo je štap i pridružio se skupini samotnjaka u pustinji. Sav je njegov daljnji život odricanju i duhovnom rastu.
Dvadeset je godina živio u nekoj ruševini pored rijeke Nila i ondje se trsio da svlada sve negativne strasti i živi samo za Boga. Nije bila laka njegova borba protiv napasti, demona. Demon ga je progonio u raznim obličjima – najčešće životinjskom, poput svinje ili pretvarajući se u vjernog pasa.
Stekavši veliku duhovnu snagu – mnoge je privlačio svojim vrlinama. Mnogi su dolazili k njemu da žive pod njegovim duhovnim vodstvom.
U dobi od devedeset godina pomisli kako nijedan čovjek nije proveo toliko godina u samoći i odricanju. Nato čuje glas koji mu javi:
“Ima jedan svetiji od tebe, to je Pavao pustinjak koji služi Bogu u samoći i odricanju već devedeset godina.”
Sveti Antun Pustinjak potraži Sv. Pavla pustinjaka. Na svom putu naiđe na mnoga čudovišta i mnoge kušnje. Kentaur i satir pokazaše put k Svecu, ali mu đavao podmetnu zlatnu šipku, kako bi ga odvratio od daljnjeg putovanja. No Sveti Antun je znakom križa otjerao sve napasti, te napokon stigne do pećine gdje je šezdeset godina neki gavran svaki dan donosio polovinu kruha. Kada su dva starca počela zajednički živjeti u pustinji – gavran je počeo svaki dan donositi cijeli kruščić. Nakon smrti Sv. Pavla pustinjaka – Sv. Antun se vratio u svoje ranije prebivalište gdje je ostao još 14 godina. Umro je u svojoj 105. godini. Njegov grob u pustinji otkriven je dvjesto godina kasnije, a posmrtni mu ostaci kao relikvije počivaju danas u Saint-Julienu kraj Arlesa u Francuskoj.
Izbor Svetog Antuna Pustinjaka za zaštitnika od nekih bolesti ljudi i životinja motiviran je dvojako. Prvi je motiv stvarne bolesti od kojih je svetac bolovao – herpes zoster virusne bolesti koja napada određene živce (najčešće među rebrima i u slabinama). Zato se ljudi utječu Svetom Antunu u svim kožnim epidemijama i za sve kožne bolesti. Drugi su motiv pučke asocijacije.
Sveti Antun Pustinjak prikazuje se kako nogama gazi snop plamenova, što pokazuje Antunovo viđenje pakla, vatre što je u njemu utrnula svaku požudu.
Sveti Antun pustinjak – se često prikazuje sa domaćim životinjama, napose svinjama. Slike su privukle vjernike da se tom Svecu uteknu za pomoć i zaštitu svoga blaga. I taj zimski Svetac – je poznat također kao čudotvorac i pomoćnik za ono što je ljudima potrebno u svakodnevnom životu.
