svećenik, dominikanac i crkveni naučitelj (1225. – 1274.)
spomendan 28. siječnja
Sveti Toma, kojega Crkva slavi 28. siječnja, pripada svakako u red jednog od najvećih crkvenih umova. Rođen je 1225. u dvorcu Akvino u južnoj Italiji. Od malena je pokazivao veliku želju za znanjem a završavajući visoke škole u Napulju upozna se s dominikanskim redom. Roditelji su se protivili da on kao plemićki sin stupi u prosjački red. Unatoč protivljenjima postao je dominikanac a poglavari vidjevši njegove ogromne intelektualne sposobnosti šalju ga učenjaku Svetom Albertu Velikom.
Već s 23 godine života Sveti Toma je postao profesor. Predavao je u Parizu, Rimu i Napulju. Kraj sve svoje velike učenosti ostao je uvijek jednostavan, ponizan i bezazlen redovnik. U poniznosti je postojano odbijao sve ponuđene mu crkvene časti. Njegov bistri duh dobro je shvatio da je poniznost evanđeoska krepost i da više vrijedi od sve učenosti, slave i počasti. Zato je uvijek htio ostati malen.
Sveti Toma je napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je bez sumnje djelo Teološka suma u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju. Djelo je prevedeno na sve svjetske jezike te u teološkoj književnosti zauzima sve do danas jedinstven položaj. Sveti Toma je bio i mistik. Žarko je štovao Presveti Sakrament te o njemu ispjevao najljepše himne kao što su: “Hvali Sion Spasitelja”, “Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš”, “Usta moja uzdižite preslavnome tijelu glas”!
Govoreći o Crkvi Sv. Toma izriče i ovu lijepu misao: “Isus je prihvatio muku iz velike želje koju je imao da sebi ujedini Crkvu kao svoju Zaručnicu.”
Sveti Toma združio je u sebi najveću učenost i najdublju pobožnost. Učenost bez pobožnosti ne bi baš mnogo vrijedila. On je bio i odviše bistar duh pa je to dobro znao, ali nije ostao samo kod znanja, već je i svim srcem gajio iskrenu i duboku pobožnost. Bio je ne samo velik učenjak već i velik Svetac.
Među teolozima koji su raspravljali o Euharistiji, prvo mjesto pripada Svetom Tomi Akvinskom. On je promislio o “Otajstvu” upotrijebivši sav napor razuma i svu poniznost i štovanje svoje vjere. Tako Sv. Toma uči da je Euharistija izvor i cilj svih Sakramenata. Ona je “savršeni i potpuni Sakrament Gospodinove Muke i utoliko sadrži samoga Krista u njegovoj Muci,” a čovjek je preko tog Sakramenta sudionik te Muke. Euharistija po Sv. Tomi sada daje spasenje, a predoznačuje zajedništvo s Bogom u slavi. Autor je svih liturgijskih tekstova Tijelova po zaduženju Pape Urbana IV. koji je 24. svibnja 1264. godine proglasio blagdan Tijelova. Životopisci govore o silnom poštovanju i ljubavi Svetog Tome prema Gospodinu u Euharistiji: “Bio je iznad svega pobožan prema presvetom Oltarskom Sakramentu. Kao što mu je bilo dano da o Euharistiji piše s velikim dubinama, tako je primio milost da je slavi s velikom pobožnošću. Često je za vrijeme Svete Mise bio obuzet tolikom ljubavlju i pobožnošću da je znao biti sav obliven suzama. Sveta su ga otajstva tako velikog Sakramenta obuzimala i nadahnjivala svojim darovima. Euharistijska teologija je u njemu postala život i plamtjela u molitvi.” Učinak Svete Pričesti je ovako objasnio Sv. Toma: “Euharistijski Kruh mjesto da se izmjeni u onoga, koji ga blaguje, on pretvara svoga blagovatelja u se. Dosljedno tome glavni učinak ovoga Sakramenta jest takva pretvorba čovjeka u Krista, da on može s pravom reći: ‘Živim ja, ali ne živim ja, nego živi u meni Krist!’”Kad je jednom klečao pred Raspelom, sam Spasitelj mu je progovorio: “Ti si o Meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?” Sveti Toma je odgovorio: “Samo Tebe, Gospodine!” Tri mjeseca prije smrti, 6. prosinca 1273. služio je Svetu Misu u kapeli Svetog Nikole u Napulju. Pao je u zanos i doživio viziju Neba. Dobio je duboku spoznaju Presvetog Trojstva. Jednom od svoje redovničke braće se povjerio: “Došao je kraj mojim mukama. Sve ono što sam napisao izgleda da je samo vrlo mnogo slame nakon stvari koje su mi otkrivene.”Sveti Toma Akvinski je umro u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274. Bio je tada na putu za Lyon, na opći sabor Crkve. Klonuo je i zaustavio se u samostanu Fossa Nuova kraj Rima. Prije nego li će primiti Svetu Pričest po posljednji put, na samrtnoj postelji plačući izrekao ove lijepe riječi: “Primam Te, Cijeno otkupljenja moje duše, Popudbino moga života, iz ljubavi prema kome sam studirao, bdio, iscrpio se!” Biograf dodaje da je Sveti Toma primivši pobožno sakrament – izvor života, nakon posljednje pomasti “usnuo u Gospodinu.” Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulus. Sveti Toma je u sebi združio najveću učenost i najdublju svetost – bio je najučeniji Svetac i najsvetiji učenjak. Kako je za života patio zbog gastritisa, što je strpljivo podnosio, postao je zaštitnikom od želučanih i jetrenih bolesti.
