Ima jedno svijetlo u mojoj noći, za kojim mi je poći. Ono gori kad sam tiha, kad šutim, kad mu dopustim da obasja čitavo moje biće. Ne vidim ga jer je unutra, u mojim dubinama. Ne čujem ga, jer govori jezikom Ljubavi. I kad ponestane mjesta za Njega, eto opet Netko ponovno kuca i kuca………… …..Otvorim li mu vrata, moje srce postaju tvoje jaslice moje maleno djetešce Isuse. Prepoznajemo se JA I TI. Zatim šutim i želim biti samo tiha u tvojoj i mojoj prisutnosti……Prepustiti se pogledu koji liječi, nježnosti koja miluje, Ljubavi koja povija rane…… i onda želim rasti i rasti u Tvojem i mojem srcu. Čujem kako mi progovaraš: Želim da na tvome licu sjaji moje svijetlo, moja radost i nada ovome svijetu oko tebe. Da se na toplini tvojega upaljenoga svijetla, ugrije nečije hladno srce, da neko nejako i uplašeno dijete nađe svoj mir, da osjeti da nije samo, da se njegove malene ručice ugriju na tvom dlanu. Hoću Isuse. Pokazati ću im da svemir nije prazan, da sunce, mjesec i zvijezde još uvijek sjaje, da će proljeće doći, da će se opet čuti cvrkut ptica, livadama će se širiti miris trave i cvijeća i djeca će se veselo igrati u prirodi. …… Sve će se to dogoditi, ako ja i ti predragi prijatelju, ovoga Božića, dopustimo da se Isus rodi u mojem i tvojem srcu. Znam da ćeš i ti to poželjeti, jer je to jedini put do cilja, do radosti koje se proteže u vječnost. Baš to je smisao tvojeg i mojeg postojanja. Širiti svijetlo, Dobrotu, Ljubav, i istinu o malenom djetešcu Bogu.
Marijana Ištvanović
