Posljednje nedjelje u mjesecu travnju, prepune sunca, ptičjeg pjeva i oživjelog zelenila, okupili smo se u ime Isusa Krista kako bi se svi zajedno družili te mu u tu čast, nakon pozdravnog govora i himne Zajednice, otpjevali pjesmu „Isuse, volim te!“ Kao i svaki puta, oživjeli smo duh jednog od Isusovih učenika, a ovaj puta to je bio Ivan. Teta Ana nam je vrlo lijepo i temeljito ispričala tko je bio Ivan. Kaže se: Ivan, ljubljeni. Zašto? Razapet na križu, u svoj svojoj boli i ranjivosti, Isus Krist pogledao je u lice svoje žalosne majke i rekao: “Ženo! Evo ti sina!”, a Ivanu “Evo ti majke! Kad se zamislimo nad tim trenutkom, ne mogu a da nas ne prođu emocije koje izazivaju i tugu i bol i nemoć, ali i emocije izraza same ljubavi, brižnosti, nešto što ulijeva nadu da nije kraj, nego početak. Ivan je podno križa, tješeći Mariju, tada iskazao posebnu hrabrost i nježnost, stoga mu je Isus i povjerio svoju majku, što je za Ivana doista značilo koliko je bio ljubljen od samog Isusa te je u to ime i sam kasnije svima govorio da ljube jedni druge, kao što je sam Isus ljubio i ljubi sve nas i da je Isusovo uskrsnuće početak, a ne kraj svega. Nakon priče o apostolu Ivanu, oživjeli smo i scenski prikaz kako su Marija Magdalena, Ivan i Petar ušli u prazan grob te svjedočili Isusovom uskrsnuću. Stoga smo svi zajedno radosno zapjevali pjesmu „Kriste u Tvoje ime“. U duhu cijelog događaja nastavili smo druženje po grupama gdje smo razgovarali o tome koliko je Isusovo uskrsnuće djelovalo na nas same, da li smo mi vjerni Isusu kao što je to bio Ivan, da li bezuvjetno pomažemo drugima u nevolji ili za to očekujemo zahvalnost ili protuuslugu, kao i o tome kako i na koji način prenosimo svoju ljubav na druge: da li je to molitvom, lijepom riječi, dobronamjernim savjetom, pružanjem ruke, osmjehom ili jednostavno šutnjom kada je bilo kakva riječ u datom trenutku suvišna. Razgovor, molitva, pjesma, priča i malo po malo došli smo i do jednog neizostavnog dijela našeg druženja, a to je sveta misa.
Crkva puna dobronamjernih ljudi, dječji zbor, p. Kruno s ministrantima i čitačima i naša zajednica, čini mi se, nekako uvijek učine to misno slavlje posebnim. Iako ovaj puta naši mali članovi nisu oživljavali Evanđelje, čitale su se molitve koje smo sami napisali, a sve u duhu toga da budemo vjerni prenositelji ljubavi i da, između ostaloga, molimo da naši susreti budu prožeti radošću i prijateljstvom i da u tom duhu samo još više jačamo i rastemo.
Po završetku mise, kao i uvijek, okupili smo se oko našeg stola, blagoslovili kolače i slastice te proslavili rođendane i za razliku od prijašnjih susreta, ovaj susret prepustili dječjim talentima i više međusobnim razgovorima nego pjesmi.
Za kraj nekoliko lijepih riječi:
„Pođi u mjesto tišine, diši, živi i osjeti kako je ova Zemlja živa… Osluhni i opusti se… I kada tišina postane jedini govor, tada ćeš upoznati čovjeka koji ti je najveći izazov… Samoga sebe…a to je put k iskustvu…susretu s Živim Bogom!“, dodajući ovome i misao sv. Augustina: „ako upoznam sebe, upoznao sam tebe¨, tada ćemo zasigurno jedni druge više ljubiti i poštivati, što i je poruka samog sv. Ivana.
Koraljka Košuta, prijatelj „Vjere i svjetla
{ppgallery}
{/ppgallery}
