EMAUS SVATKO TREBA PROĆI
Evanđelje Lk 24,13-35
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Dj 2,14.22-33; 1 Pt 1,17-21;
U prvom čitanju na treću uskrsnu nedjelju čujemo strastveni govor svetog Petra u kojemu svjedoči o uskrsnuću Isusa iz Nazareta. Isusovo uskrsnuće je neoborivi temelj naše kršćanske vjere.
U drugom čitanju također nam sveti Petar govori: izlaže da putem Isusa Krista imamo vjeru i nadu. To je radosna stvarnost naše kršćanske vjere.
U evanđelju sveti Luka opisuje susret dvojice učenika iz Emausa s uskrslim Isusom. Događaj je i sam po sebi pjesnički lijep i teološki bogat, ali povrh ljepote i bogatstva, ovaj događaj ima više važnih poruka koje se tiču svih nas.
Prva poruka događaja iz Emausa je da svaki vjernik ima poslanje. Mi nismo Kristovi »dobrovoljci«, već izabrani učenici. Na zanimljiv način, Isus nikoga nije prihvatio kao svog učenika od onih koji su mu se sami javili. Dvanaestoricu je također odgajao sa znalačkom pedagogijom dok nisu stigli na ovu razinu do takve svijesti o pozivu, odnosno da shvate da nisu oni izabrali Isusa, već obratno, Isus je izabrao njih, i taj izbor uključuje poslanje. Vrijedi promotriti da svaki onaj koji se susreo s uskrslim Isusom dobio je poslanje: »Idi do moje braće i reci im to i to!« — to je bilo poslanje Marije Magdalene. Posljednje riječi Isusa u času uzašašća u nebo bile su riječi poslanja namijenjene apostolima: »Idite po cijelom svijetu, propovijedajte Evanđelje…!« Susret dvojice učenika iz Emausa s Isusom također je završio s poslanjem, barem su oni to tako osjećali kao unutarnji poriv: čim je ispred njihovih očiju nestao zagonetni stranac, u kojemu su prepoznali uskrslog Isusa, smjesta su pojurili natrag u Jeruzalem k ostalima da ih obavijeste o velikoj novosti: Isus je živ, i oni su se susreli s njime.
Druga poruka događaja iz Emausa je da susretom sa uskrslim Isusom započinje jedan proces obraćenja, što ga svatko treba proći. Mogli bismo to formulirati i ovako: svatko treba proći Emaus!
»Što je to za što danas još vrijedi živjeti?« — čujemo nerijetko uzdah pomirenih s monotonijom života. Čovjek ima tako malu mogućnost da slobodno odlučuje o svom životu: u školi učimo ono što nastavni plan propiše, radimo na radnom mjestu koje uspijemo dobiti, a ne koje bismo prema želji odabrali. Osjećamo se kao ona dva učenika iz Emausa koji su očekivali nešto drugo, a ne križ koji su se drugom nadali od onog što je uslijedilo, zato su smatrali boljim okrenuti leđa svojoj prošlosti.
Ali putem se nešto dogodilo. Pridružio im se Isus. Propitkivao ih je i objašnjavao im. Što li im je Isus objašnjavao? Nešto, što ih je potpuno oslobodilo, kada su shvatili o čemu je zapravo riječ. Što je to iskustvo iz Emausa, koje je u stanju postaviti iznenada u drugo svjetlo jedan ljudski život? Odgovor je u osnovi jednostavan. Isus im je objasnio da Bog ima plan sa svijetom. Ovaj plan u cijelosti poznaje samo on. Stoga se može dogoditi da ono što mi vidimo ne izgleda svrsishodno, razumno, a ono što se s nama događa kao da se ne uklapa u ovaj Božji plan. Ali uklapa! U Božjem planu svaka naša radost ili tuga ima svoje mjesto, kao što je u Božji plan bilo uključeno i to da Krist pati. Kada su učenici iz Emausa to razumjeli, tada im je srce zaigralo jer su tada već znali da u tom planu i oni imaju jedinstveno mjesto, osobnu ulogu. Vraćali su se nazad oslobođeni, da to ispričaju i drugima, svima koji još nisu doživjeli Emaus, koji još nisu shvatili da Bog ljubi svakoga pojedinačno.
Jedna od najvećih novosti kršćanstva je upravo spoznaja da se u svijetu ostvaruje Božji plan, čak i onda kada stvarnost to naizgled ne potvrđuje. To ni jedna druga filozofija ili svjetovni nazor nije se usudio ustvrditi. Isus Krist se, međutim, usudio, jer je znao, i svojim je životom, smrću i uskrsnućem jamčio da je to istina.
listicXIX_15
