Župni listić br. 20 – PEDESETNICA DUHOVI – godina A

PRVI DAR DUHA SVETOGA: OPROŠTENJE GRIJEHA

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Uvečer onoga istog dana,
prvog u tjednu, dok su učenici
u strahu od Židova bili zatvorili vrata,
dođe Isus, stane u sredinu i reče im:
»Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok.
I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina.
Isus im stoga ponovno reče:
»Mir vama! Kao što mene posla Otac
i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih
i kaže im: »Primite Duha Svetoga.
Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
Riječ Gospodnja.

Ostala čitanja: Dj 2,1-11; 1 Kor 12,3b-7.12-13; 

Duhovi su jedan od najvećih blagdana Crkve. Blagdan Duhova ozna­čava početak Crkve jer je na taj dan, kada su se apostoli napunili snagom Duha Svetoga, započelo nezaustavljivo povijesno napredovanje Crkve. Danas smo mi nositelji darova Duha Svetoga, baštinici smo snage Duha Svetoga. Zato blagdan Duhova nije samo prisjećanje na jedan prošli doga­đaj, već je i trajni blagdan prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga.

Na dan Duhova mogli bismo razmišljati o mnogo tema, npr. o veličini Crkve koju vodi Duh Sveti. Dvije tisuće godina povijesti Crkve potvrđuje Isusovo obećanje da je vrata paklena neće nadvladati. Koliko krvavih progona je trebala podnijeti, ali iz svakog je izašla ojačana i pročišćena. Pričaju da je Voltaire jednom rekao kako je bilo potrebno dvanaest ribara da se Crkva osnuje, ali jedan će čovjek biti dovoljan da ju uništi, naime on sam. Samo je zaboravio da je pored dvanaest ribara bio prisutan i Duh Sveti. Zato se ne trebamo bojati ni današnjih progona jer i danas Crkvu čuva isti Duh Sveti koji ju je prije dvije tisuće godina poslao na put da bude svjedok ljubavi i dobrote.

Mogli bismo razmišljati o svecima i mnogobrojnim hrabrim svjedocima Crkve koji su, napunjeni snagom Duha Svetoga, pronosili Radosnu: vijest na četiri strane svijeta. Svaki vjernik, koji pošteno živi svoju vjeru u vrtlogu svakodnevnog života, dijete je Duha Svetoga. Ako otvorenim očima promatramo Crkvu, onda s divljenjem možemo otkriti trajnu pri­sutnost Duha Svetoga.

Ovom prilikom, ipak, voljeli bismo obratiti pozornost na jedan poseban dar Duha Svetoga: na oproštenje grijeha. To je bio Isusov prvi dar svojoj Crkvi, to je najveći i trajni dar Duha Svetoga svakom vjerniku ponaosob. Jer ako nema oproštenja grijeha, onda bi sve bilo uzaludno: Kristova smrt isto tako kao i naše nastojanje da budemo dobri.

Za žaliti je kako mnogi ne vide veličinu ovog dara, ne cijene važnost ispovijedi, sakramenta oproštenja grijeha. Jer kada bismo samo ovu jednu vjersku istinu uzeli ozbiljno, tada bismo pjevajući napredovali na životnom putu i rado bismo podijelili tajnu naše radosti s onima koji ne vjeruju u Isusa Krista: tajna naše sreće je da je Bog oprostio naše grijehe, a to se događa u svetoj ispovijedi. Da bismo doživjeli duhovnu radost prvih učenika trebamo ponovno otkriti veličinu i važnost ispovjedi u našem duhovnom životu. Bit će korisno navesti nekoliko temeljnih istina o svetoj ispovijedi. Katekizam Katoličke Crkve prikazivanje ispovijedi započinje pitanjem: »Kako se naziva ovaj sakrament?« pa odgovara: »Definira se s pet naziva:

1. Zovu ga i sakramentom obraćenja budući da sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje, povratak Ocu, od kojega je grijeh čovjeka uda­ljio.
2. Zovu ga sakramentom pokore budući da osobni i crkveni proces obraća­nja, pokajanja i davanje zadovoljštine posvećuje grješnog kršćanina.
3. Zovu ga i sakramentom ispovijedi jer priznavanje grijeha, ispovijedanje pred svećenikom bitni je sastavni dio ovog sakramenta. Ovaj sakrament je u veoma dubokom smislu riječi ‘priznavanje’, priznavanje i hvaljenje Božje svetosti i milosrđa koju pokazuje prema grješnom čovjeku.
4. Zovu ga i sakramentom oproštenja grijeha jer po odrješenju sa strane sve­ćenika, Bog pokajniku dodjeljuje ‘oproštenje i mir’.
5. Zovu ga i sakramentom pomirenja jer grješniku daje Božju ljubav koja oprašta: ‘Pomirite se s Bogom’ (2 Kor 5,20). Onaj koji živi od Božje milosrd­ne ljubavi spremanje odgovoriti na Gospodinov poziv: ‘Hajde i najprije se izmiri s bratom’ (Mt 5,24).«

Kako danas da govorimo o ispovijedi? Voljeli bismo svoje razmatranje završiti s onim čime smo zapravo trebali započeti: s Božjom ljubavi. Os­novna tema ispovjedi zapravo nije prvenstveno grijeh, već Božja ljubav. Tko nije shvatio da ga Bog osobno voli, tko nije shvatio da je Isus zbog njega postao čovjekom i prihvatio smrt na križu, taj nije u stanju shvatiti ni ozbiljnost grijeha. Ako želimo razumjeti bit ispovjedi, onda trebamo krenuti od temeljne poruke kršćanstva, a ova temeljna poruka je da je Bog toliko volio svijet da je poslao jedinorođenog Sina, koji je posvjedočio o bezuvjetnoj Očevoj ljubavi prema nama. Najdirljiviji, najradosniji i najpo­trebniji izraz ove ljubavi jest oproštenje grijeha. Ispovijed je dakle uvijek osobni susret s Bogom koji nas ljubi bez uvjeta.