DOBROSTIVO SRCE ISUSOVO
Evanđelje: Mt 9,36 – 10,8
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: »Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.«
Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.
A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan,
brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.
Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih:
»K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova!
Putom propovijedajte: ’Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!«
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Izl 19,2-6a; Rim 5,6-11;
Za prvo čitanje na jedanaestu nedjelju kroz godinu uzet je odlomak iz Knjige Izlaska u kojemu Mojsije objavljuje narodu Božju odluku da ih namjerava učiniti svojim posebnim vlasništvom. Ovome je jedini uvjet da narod ostane vjeran Savezu.
Sveti Pavao u Pismu Rimljanima svoje vjernike podsjeća na Božju ljubav. Ova ljubav pokazala se u Isusu Kristu koji je umro za nas još prije nego smo ga mi poznavali.
Sveti Matej evanđelist izvješćuje o prvoj misiji apostola. Ali nisu ovdje oni glavni likovi, već Isus. Želimo uočiti jednu karakteristiku Isusove ljubavi: bila je to brižljiva ljubav.
Izvješće započinje opaskom da se Isus sažalio vidjevši masu naroda. Ne susrećemo se prvi puta s Isusovom suosjećajnom ljubavi. Isusova dobrota međutim ne iscrpljuje se u suosjećajnoj ljubavi, već djelatno intervenira da ublaži ljudsku patnju. Ovdje vidimo da šalje svoje apostole ne samo zato da šire Radosnu vijest, već da pomognu nevoljnima, potrebitima, bolesnicima. Za to ih je posebno ovlastio.
U evanđeoskoj sceni možemo zapaziti jednu izvanrednu crtu Isusove ljubavi prema čovjeku: suosjećajnu ljubav. Ovaj pojam zahtjeva određeno objašnjenje da bismo točno razumjeli njegovu važnost i veličinu.
Naše čovjekoljublje ima dvije razine. Jedna razina je suosjećanje koju uobičajeno izražavamo opće prihvaćenom riječju grčkog podrijetla »simpatija«. Suosjećanje znači da se znamo veseliti s radosnima i plakati sa žalosnima. Velika je to vrlina, jer, nažalost, u međuljudskim odnosima nerijetko se događa da se drugome približavamo radije s negativnim osjećajima, to jest da zavidimo tuđoj sreći ili eventualno zlurado primamo k znanju tuđu žalost, izjavljujući da je zaslužio da malo pati! Dobro je znati da se Isus nikada nije na taj način približavao tuđoj patnji ili sreći. Naprotiv, Isus je znao suosjećati s patnicima i uplakanima. Sjetimo se samo kako je plakao zajedno s Martom koja je oplakivala svog brata Lazara, ali se znao i veseliti s drugima: na svadbi u Kani zajedno se veselio s mladim parom.
Sućutna ljubav približava se na dubljoj razini drugoj osobi nego suosjećajna. Ta sposobnost se službeno također izražava riječju grčkog podrijetla »empatija« i znači da na neki način stupamo u emocionalni svijet drugoga i nastojimo shvatiti zašto se raduje ili zbog čega plače. Takva je bila Isusova ljubav koju vidimo u ovom evanđeoskom odlomku, ali možemo misliti i na druge primjere.
Isus je vidio, osjećao, znao što su ljudi osjećali, to jest da su bili izgubljeni, umorni i gladni. Znao je i postupio je: poslao im je svoje apostole daih ovi podignu. Isus je osjećao empatiju, bio je u stanju stupiti u osjećajni život drugog čovjeka i iznutra promatrati patnju drugoga. Možemo se sjetiti njegova susreta poslije uskrsnuća s neutješnom Marijom Magdalenom koja je gorko plakala u vrtu, s kojom Isus nije zajedno plakao, već je istraživao razloge njezinih suza: »Ženo, zašto plačeš?« I dvojicu razočaranih učenika iz Emausa ispitivao je o razlogu njihove nesretnosti: »O čemu zapravo razgovarate?«
Jedan od odlučujućih pokazatelja osobne zrelosti je osjećaj empatije, odnosno spremnost da se uživimo u duhovni svijet drugih ljudi. U svakodnevnom životu to se očituje kao pažljivost. Ako to činimo svjesno, onda to postaje vrlinom. Isus je bio pažljiv čovjek. Jedno od Isusovih teoloških određenja točno je »proegzistencija«, što znači da je on živio za druge, da je živio svoj život okrenut prema drugima. To se očitovalo na taj način da je znao obratiti pažnju na muke i patnje drugih i u slučajevima kada to onaj drugi nije izrekao glasno, na primjer u slučaju bolesnog čovjeka kod jezera Siloe, na kojemu je vidio koliko je osamljen. Ukratko: Isus je bio pažljiv prema ljudima. Ima, međutim, u evanđeljima jedna takva okolnost koja gotovo elementarnom snagom odražava Isusovu pažljivost: ljudska suza. Isus nije mogao proći ravnodušno pored čovjeka koji plače.
Petrovu izdaju je oprostio vidjevši njegove suze. Na križnom putu se zaustavio na trenutak da bi utješio žene koje su ga oplakivale. Marija Magdalena je kod praznog groba svoju tugu skrila u suze; Isus se nije mogao oduprijeti njezinim suzama, već je otkrio svoj identitet.
Danas je previše suza na koje nitko ne obraća pažnju, koje nitko ne briše. Veličina čovjeka koga je zahvatio Isusov duh očituje se u tome, da zna i hoće okrenuti se prema patnji drugih.
