Sv. Petar i Pavao
Koncem lipnja u kalendaru se spominjemo apostola Petra i Pavla. Iako ih redovito zajedno spominjemo, ta su dvojica kršćanskih velikana umnogome bili različiti.
Petar je bio ribar, dakle, neobrazovan i siromašan. Petar je, nadalje, bio Galilejac, domaći Židov. Nadalje, on je bio u onom uskom krugu trojice učenika koje je Isus odvajao u nekim važnim trenucima. Valja, međutim, napomenuti da je Petar bio i nagle naravi: uoči Kristove muke junačio se kako će on ostati uz njega, makar ga svi drugi napustili, čak je trgnuo mač na slugu velikog svećenika, ali je uskoro pobjegao kao i svi ostali, da bi, na koncu u strahu za vlastiti život svoga Učitelja triput zatajio. Pa ipak, Isus ga je postavio za prvaka među apostolima. Kao apostol naviještao je evanđelje prvenstveno svojim sunarodnjacima u svojoj domovini i kasnije u Rimu. Vjerojatno nije bio osobito vješt grčkom jeziku – koji je tada bio najčešće govoreni jezik – pa je zato njegov učenik Marko zapisivao njegove propovijedi i napisao evanđelje na grčkom.
Naprotiv, Pavao je dolazio iz iseljeništva i nije bio Isusov sljedbenik, vjerojatno ga nikad nije ni susreo. Za razliku od Petra, Pavao je bio veoma obrazovan: školovao se u grčkim i židovskim školama. Govorio je grčki, hebrejski i aramejski. Bio je samostalni obrtnik i dobro situiran. Pavao je bio veoma čvrsta i odlučna značaja. Kad je bio u nešto uvjeren, slijedio je to svim svojim srcem i svom odlučnošću. Tako je u početku bio uvjeren da su kršćani opasnost za židovstvo i zato ih je htio svim sredstvima iskorijeniti. Međutim, pred gradom Damaskom je Pavao imao nebesko viđenje: Krist ga je pozvao da prestane progoniti kršćane. Od toga trenutka je Pavao postao uvjerenim kršćaninom, a nakon nekoliko godina i apostolom. Njegovo polje djelovanja su bili ne samo njegovi sunarodnjaci – Židovi, nego i pripadnici svih ostalih naroda. U svojim poslanicama pojedinim kršćanskim zajednicama Pavao je udario temelje kršćanskoj teologiji.
Petar i Pavao su bili toliko različiti, a u jednome jedinstveni: bili su gorljivi Isusovi učenici i širitelji evanđelja. Svatko na svoj način, u skladu sa svojim karakterom, kulturom, obrazovanjem i osobnošću.
Poruka je jednostavna. Različiti smo. U mnogočemu. I hvala Bogu da je tako. Međutim, važno je da se prihvaćamo i uvažavamo u svojim različitostima, a da u isto vrijeme znamo u čemu bismo trebali biti jedinstveni: u čovjekoljublju, u nesebičnoj ljubavi, u spremnosti da pomažemo, da praštamo. Trebali bismo – mislim – biti jedinstveni i u domoljublju i u bogoljublju. Važno je pronaći zajednička i čvrsta uporišta. Tako onda nećemo gledati na ono u čemu smo različiti, nego na ono što bi nas trebalo povezivati.
Evanđelje Mt 16,13-19
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im:
»A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar‑Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.«
Riječ Gospodnja.
ISUSOV MIR
Evanđelje Lk 10,1-9 (kraća verzija)
Počinut će na njemu mir vaš.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Tà vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.«
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Iz 66,10-14c; Gal 6,14-18;
U prvom čitanju na četrnaestu nedjelju kroz godinu, prorok Izaija pun radosti objavljuje mir stanovnicima Jeruzalema. Prorok je dotakao čežnju svakog ljudskog srca: i mi molimo i čekamo mir.
U drugom čitanju sveti Pavao u Poslanici Galaćanima također želi mir i milost svojim dragim vjernicima, a s njima i nama.
Temeljna tema evanđelja je poslanje sedamdeset dvojice učenika. Evanđeosko izvješće započinje na iznenađujući način. Ne znamo točno kada je i kako Isus izabrao ovo sedamdeset dvoje ljudi. Vjerojatno apostoli nisu bili među ovima, jer čitamo da je »Gospodin izabrao drugih sedamdeset dvoje ljudi«. Ne znamo jesu li među njima bile i žene iz Isusove pratnje. Voljeli bismo znati tko su bili ovi prvi učenici, koju pripremu su prošli? Nažalost, evanđelist nije smatrao važnim da nas o tim podacima obavijesti. Dvanaestoricu apostola poimence poznajemo, ovo sedamdeset dvoje ostalo je kao bezimena skupina. Moguće je, međutim, da je i ovo poruka upućena nama.
U Crkvi postoje glasoviti službenici kao papa, kardinali, biskupi, a vjerojatno poznajemo i ime našeg mjesnog župnika. Ali u Crkvi postoji mnoštvo takvih koji svojim životom i riječima pronose Isusovu poruku mira, kao ovo sedamdeset dvoje u evanđelju. Nije najvažnije to da nas ljudi poznaju, već da Isus poznaje naše ime, kao što je sasvim sigurno dobro poznavao svoje izabrane učenike. To im je sam Isus rekao kada su ga s velikom radošću izvijestili o uspjehu njihovog prvog apostolskog kružnog putovanja: neka se raduju tome da im je ime zapisano na nebu. U trenutku krštenja i naše ime je zapisano u nebesku matičnu knjigu. To nas obvezuje da živimo tako da ne osramotimo svoje ime.
Kao drugu poruku možemo promisliti o tome da je Isus sedamdeset dvojici učenika povjerio navještaj mira. »Mir ovoj kući!« — i danas je lijepi pozdrav, ova evanđeoska dobra želja. Što su mogli biti izvori nemira tadašnjih ljudi, a što remeti danas naš mir?
U Isusovo vrijeme ljudska srca vjerojatno je uznemiravala prividna Božja šutnja. Narod Izraela navikao je da je među njima uvijek bilo proroka koji su hrabrili ljude klonule srcem, koji su ulili nadu umornima, koji su naviještali ljepšu budućnost siromašnima. U Isusovo vrijeme kao da je Bog zaboravio svoj narod: nije bilo proroka. Istina, bio je Ivan Krstitelj, ali njega je poslije jedva nekoliko godina javnog djelovanja dao pogubiti zli Herod. Jedna od Isusovih temeljnih mirovnih poruka bila je da Bog ne samo da nije zaboravio svoj narod, već se upravo sada ispunilo vrijeme da pokaže ljubav koja nadilazi svako ljudsko poimanje: jedinorođenog Sina je poslao na svijet da objavi opće spasenje.
U Isusovo vrijeme, ljudska srca je vjerojatno uznemiravala rasprostranjenost ljudske zlobe. Na putovima haračili su razbojnici, što nam svjedoči parabola o milosrdnom Samaritancu, a Isusovim tadašnjim slušateljima to nije bio apstraktni primjer, već stvarni život. Rimski osvajači ponizili su obične ljude, kao što to dokazuje slučaj Šimuna Cirenca, koga su rimski vojnici prisilili da nosi Isusov križ. Ali su i službeni predstavnici podlo postupali s narodom, što nam dokazuje i slučaj žene uhvaćene u preljubu koju su tamo na licu mjesta htjeli kamenovati. Isusova poruka mira sastojala se u tomu da potvrdi kako još postoji dobrota u ljudima, što dokazuje otac izgubljenog sina, ili milosrdni Samaritanac.
U Isusovo vrijeme ljudska srca je vjerojatno uznemiravala i osobna grješnost, spoznaja o vlastitim granicama, što pokazuje slučaj žene iz Samarije ili tiho kajanje grješne žene koja je u kući farizeja Šimuna pala do Isusovih nogu. Isusova poruka mira sastojala se točno u tome, da ima oproštenje od grijeha, što je neprestano naglašavao onima koji su se pokajali za svoje grijehe: pođi u miru, tvoji grijesi su oprošteni.
Danas iste ove tri stvari uznemiruju i naša srca: gdje je Bog u svijetu, zašto postoji toliko zloće u svijetu i zašto se ne možemo osloboditi ljudskih slabosti? Za ove tri brige šalje i nama Isus svoju poruku mira: Bog je i danas prisutan u povijesnim događajima, i danas je u svijetu više dobrote nego zloće, i konačno, i danas snagom Duha Svetoga postoji oproštenje grijeha. Vjernik iz ove poruke mira živi i to pronosi svijetu.
