Sveopća poruka Lateranske bazilike
Evanđelje Iv 2,13-22
Čitanje svetog evanđelja po Ivanu
Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užetâ te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj.
Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Ez 47,1-2.8-9.12; 1 Kor 3,9c-11.16-17;
Lateranska Bazilika je »majka svih crkava«, zato danas ne slavimo jednu građevinu već Crkvu.
U povijesti izabranog naroda Hram je odigrao značajnu ulogu glede identiteta izraelskog naroda. Jedan narod, jedan Zakon, jedan Hram — to su bili izrazi narodnog vjerovanja. Hram je mjesto Božje prisutnosti. Na mjesto ovog starozavjetnog Hrama stupio je Isus, kao središte svijeta, kao trajna Božja prisutnost među ljudima. Prema svetom Petru, kršćanska zajednica je također Hram, to jest mjesto Božje prisutnosti.
U tijeku razgovora sa Samaritankom, Isus je izložio da Hram ima smisla samo onda, ako je takvo mjesto, gdje se »pravi klanjaoci klanjaju Ocu u duhu i istini« (Iv 4,23). Prvi kršćani, koji su propatili strahote progona, također su osjećali potrebu da mogu graditi crkve. Utjelovljenje ove vječne ljudske, a potom karakteristično kršćanske želje je Lateranska Bazilika.
Što je značaj ovom sjećanju iz gledišta sveopće Crkve? Na ovaj dan, u duhu, svi hodočastimo Svetom Ocu u Rim, kojemu je Lateranska Bazilika, kao rimskom biskupu, sjedište. Dana 9. studenog 315. godine papa Zefirin je posvetio Lateransku Baziliku. Tada još nije bilo moguće unutar rimskih zidina graditi kršćanske crkve, zato je car Konstantin poklonio dio svog teritorija izvan grada, da papa tamo sagradi svoju rimsku katedralu. Dan posvete crkve bio je veliki blagdan za Rimsku Crkvu, ali ujedno i za cjelokupnu Crkvu.
Danas se, međutim, ne sjećamo samo jednog povijesnog događaja, već mislimo na stalnu Božju prisutnost među nama.
Poučno je promisliti i to, kako su se tijekom povijesti rađale velike stolne crkve, katedrale. Svaka od katedrala izgradila se dugotrajnim, ustrajnim i strpljivim radom cijelog jednog naroda. Svatko je prema svom znanju i sposobnostima doprinosio, a sve to nadahnjivala je vjera koja se uzdizala do nebesa, kao što to tornjevi crkava dokazuju. Zato ni jedna crkva nije samo obična građevina, već svjedok vjere, ljubavi i požrtvovanosti mnogih ljudi. Blagdan posvete Lateranske Bazilike skreće našu pozornost na sve to i potiče nas da smo odgovorni za svoje crkve. Zadatak svake kršćanske zajednice je da sebi sagradi crkvu, ne samo iz kamena, već prije svega duhovnu crkvu, koja je zajednica živih ljudi, među kojima tamo stanuje Bog.
Katekizam Katoličke Crkve pokazuje kako se Isus odnosio prema Hramu u Jeruzalemu. U očima mnogih u Izraelu, čini se da Isus djeluje protiv bitnih ustanova Izabranog naroda. Takvi su: Zakon sa svim pisanim zapovijedima i, za farizeje, i sve usmene predaje; Hram u Jeruzalemu kao sveto mjesto gdje Bog na osobit način prebiva; vjera u jedinog Boga čiju slavu ne može dijeliti nijedan čovjek (Broj 576.).
Isus, kao i proroci prije njega, iskazivao je Hramu u Jeruzalemu najdublje poštovanje. Ondje je bio prikazan od Josipa i Marije četrdeset dana po svom rođenju. U dobi od dvanaest godina, odlučuje ostati u Hramu da bi svoje roditelje podsjetio da je njemu biti u onome što je Oca Njegova. On je onamo uzlazio svake godine barem za Pashu u vrijeme svoga javnog života; i samo njegovo javno djelovanje odvijalo se uz njegova hodočašća u Jeruzalem za velike židovske blagdane (Broj 583.).
Isus je išao u Hram kao izuzetno mjesto za susret s Bogom. Za njega je Hram kuća Očeva, kuća molitve i negodovao je kad je vidio da je vanjsko predvorje postalo mjesto za kupoprodaju. Trgovce je prognao iz ljubavi prema svome Ocu: »Ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.« Prisjetiše se Njegovi učenici da je pisano: ‘Izjeda me revnost za Dom Tvoj’ (Ps 69,10; Iv 2,16-17). Poslije njegova Uskrsnuća apostoli su uščuvali veliko religiozno poštovanje za Hram. (Broj 584.).
To je i prema nama pitanje i poruka. Pitanje je: »Što za nas znači crkva?« Nažalost, mnoge današnje crkve kao da su izgubile svoje sakralno svojstvo, sve su manje kuće molitve, već se prije mogu nazvati liturgijskim dvoranama. Mnoge crkve se poslije mise i zatvaraju. Prošlog ljeta jedan je portugalski svećenik prošao Europom i iznenađeno je ustanovio da je preko dana jedva našao koju otvorenu crkvu. Zato je pozvao svećenike da pokrenu inicijativu da crkve kroz 24 sata ostave otvorenima. Iskustva prvih deset crkava pokazala su se prilično pozitivnim, čak i oko ponoći bilo je ljudi koji su ušli u pojedine crkve na molitvu. A poruka je sljedeća: Svaka crkva, koliko god da je siromašna, »mala seoska crkva s drvenim tornjem«, kako smo uobičajeno navikli reći, Božja je kuća, u koju uvijek s pobožnim poštovanjem trebamo stupiti.
