BOG IZNENAĐENJA
Evanđelje Iv 4,5-15.19b-26.39a.40-42
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Dođe Isus u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: »Daj mi piti!« Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: »Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?« Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: »Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.« Odvrati mu žena: »Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?« Odgovori joj Isus: »Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.« Kaže mu žena: »Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati. Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.« A Isus joj reče: »Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.« Kaže mu žena: »Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.« Kaže joj Isus: »Ja sam, ja koji s tobom govorim!« Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila. Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: »Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.«
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Izl 17,3-7; Rim 5,1-2.5-8;
Prvo čitanje treće nedjelje Korizme predočuje nam Mojsijevu nevolju kojega je narod gotovo kamenovao jer nije učinio čudo i nije proizveo vodu iz stijene. Čudo se napokon ostvarilo, ali ne zbog Mojsijeve kreposti, već zbog Božje dobrote. Ovaj događaj govori o Božjoj providnosti koja je sposobna i spremna učiniti »nemoguće« stvari za čovjeka, ako taj isti ima povjerenja u njega.
Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima pjeva himnu o Božjoj ljubavi: izlaže da je Isus umro za nas kada smo još bili u grijehu.
Evanđelje donosi opis susreta Samarijanke s Isusom. Glede ovog događaja možemo razmišljati o mnogo čemu. Možemo ganuto pomisliti na Isusovu nježnu ljubav kojom je podigao ovu posrnulu ženu, koja je polazeći od svoje tragedije nesvjesno tražila Boga. Ima onih koji u ovoj sceni vide Isusovo revolucionarno držanje budući da se usudio javno progovoriti s jednom ženom, i to strankinjom, što je u ono doba bilo nezamislivo. Isusova hrabrost čak je i učenike iznenadila.
Ima, međutim, ova evanđeoska scena jednu trajnu poruku koja svakome od nas postaje važna u jednom trenutku svog života. Promislimo, koliko je iznenađenje predstavljalo u životu ove žene ovaj neočekivani susret. Tko je bila ova Samarijanka i s kakvim iskustvima opterećena se približavala prema zdencu? Jedna potpuno obična, svakodnevna žena, kojoj je vjerojatno jedina neobičnost bila pet neuspjelih brakova. U svakom slučaju, raspolagala je s velikim životnim iskustvom i možda ju ništa više nije moglo iznenaditi, ničemu se više nije čudila. Više nije mnogo očekivala ni od ljudi ni od Boga. Ovo proizlazi iz njezinog cinizma kada gotovo rugajući pita Isusa kako to da on kao Židov razgovara s jednom Samarijankom? Žena je prilično dobro poznavala Židove, ali i svoje zemljake, poznavala je muškarce, ali i sebe, a poznavala je i vjerske običaje svojih zemljaka. Vjerojatno više ništa nije očekivala od budućnosti, ništa nije očekivala od života, nije imala neke velike snove, vjerojatno više nije bila ni previše mlada.
Ali tada, u jednom sasvim neočekivanom susretu kod zdenca, žena je susrela najveće iznenađenje svog života: Isusa. Isus je započeo razgovor, bez ikakve pripreme, uvoda, objašnjenja, ali dovoljno jasno da bi ga žena razumjela kako se ovdje događa nešto doista važno glede njezinog daljnjeg života.
To je radosna poruka ovog evanđelja i za nas. Nije nam teško prepoznati se u ženi koja je duboko razočarana zbog tereta životnih nedaća i neuspjeha. I mi imamo neostvarene snove, možda ni mi ne očekujemo više velike stvari od budućnosti, ne vjerujemo u iznenađenja.
Ovo evanđelje poručuje da u životu svakog čovjeka postoji jedan zdenac iznenađenja kod kojeg nas Isus očekuje i gdje će nam objaviti istinu glede našeg života, kao što je i toj ženi rekao sve ono što u njenoj prošlosti nije bilo dobro. Istovremeno i nas zove, poput Samarijanke, na jedan novi život, na jedan novi početak, na jedan novi put. Moramo pripaziti samo na to da ne pobjegnemo od susreta.
U ovoj evanđeoskoj sceni glavni lik, međutim, nije Samarijanka, već Isus. Već smo spomenuli njegovu nježnu ljubav punu razumijevanja, ali uočimo i to da ženi nije rekao kako je dobro postupila već, kako se to kasnije saznaje iz razgovora ove žene sa svojim sumještanima, Isus joj je jasno dao do znanja da poznaje njezinu prošlost, sve dobro i loše koje je učinila ili što je propustila. Bog i nas poznaje, nema smisla da glumimo pred njim.
Nadalje, Isus je ženi otkrio tajnu istinskog bogoštovlja: Ocu se treba klanjati u pravednosti i duhu. Neki su smatrali da bi se to moglo primijeniti na crkvenu liturgiju i tradiciju, kao da oni nemaju nikakvu vrijednost. Isus to nije rekao. Ženi nije rekao da prekine s dotadašnjom vjerskom praksom, već da u istu ulije novi duh. Ovo ohrabrenje i danas je aktualno. Samarijanki je Isus rekao to, a nas hrabri Katekizam Katoličke Crkve na sljedeći način: »U liturgiji Crkva blagoslivlja Boga Oca i klanja mu se kao izvoru svih blagoslova stvaranja i spasenja kojima nas je blagoslovio u Sinu da nam dadne Duha posinjenja« (Br. 1110).
listicXIX_9
