VJEČNI USKRS
Evanđelje Iv 20,1-9
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«
Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.
Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Dj 10,34a.37-43; Kol 3,1-4;
Na Uskrsnu nedjelju ispunjena nam je duša alelujom, radošću, oduševljenjem. S pravom, jer Uskrs je naš najveći, štoviše, mogli bismo reći: jedini blagdan. Jer sve ostalo što slavimo unutar Crkve samo je zato blagdan jer je bilo Uskrsa, jer je bilo uskrsnuća. »Kada naime Krist ne bi uskrsnuo, bila bi uzaludna vaša vjera« — dobacio je već sveti Pavao prvim kršćanima, ali mi znademo da je Krist uskrsnuo, tu je među nama i zbog toga slavimo, radujemo se.
Korisno je, međutim, podsjetiti se, promotriti pojedine okolnosti uskrsnuća. Vjerojatno smo se već zamislili nad činjenicom da se uskrsnuće dogodilo noću, tiho, bez svjedoka. U evanđelju čitamo: »Prvog dana u tjednu, rano ujutro, kada je još bio mrak, Marija Magdalena je izašla do groba« (Iv 20,1). Ali Isus već nije bio tamo, uskrsnuće se već dogodilo, bez svjedoka. Marija Magdalena je bila veoma razočarana. Na neki način i mi bismo voljeli na drugi način zamisliti Isusovo uskrsnuće, ovaj jedinstveni događaj u svjetskoj povijesti, npr. tako da se dogodilo usred svjetla dana, kao prije tri dana na Veliki petak, uz zastrašujući zemljotres i usred pomrčine sunca da bi neprijatelji pali na koljena i tako vapili za milost, kako bi svijet konačno uvidio svoj grijeh. Bog je, međutim, na drugi način odredio uskrsnuće. Želio je da se Isusovo uskrsnuće dogodi u povjerljivoj tišini noći. Zašto? Zato što Isus nije uskrsnuo radi kažnjavanja zlih ljudi i grješnika, već zbog radosti i sreće onih koji ga vole. Uskrsnuće Kristovo nije poruka njegovim neprijateljima već njegovim prijateljima.
Ova okolnost, ova misao može osvijetliti ne samo naš duhovni život, već i mnogobrojne pojave u povijesti svijeta i Crkve. Doista veliki događaji, velika obraćenja redovito se događaju u tišini. Tamo gdje ima mnogo buke, tamo se rijetko rađaju velike stvari.
Isusovo uskrsnuće je najpotresniji i jedinstveni događaj u povijesti svijeta, ali baš taj najveći događaj svjedoči da se ni jedno uskrsnuće ne događa spektakularno, već ovako tiho, ali nezaustavljivo. I u duhovnom životu se ostvaruje ova zakonitost. I danas postoje velika obraćenja, ali novine to ne razglašuju po svijetu. Milosrdni Samaritanac i danas hoda po putovima svijeta, samo ga ne prate fotoreporteri. Ova misao u stanju je ispuniti našu dušu novim optimizmom u ovim apokaliptičkim vremenima kada se čini da postoji samo smrt, a nema uskrsnuća. Ali nije tako, potrebno je samo jasno oko da vidimo kako Krist i danas uskrsava i stoji tu među nama. Pitanje je samo kako ga mi zamišljamo. I upravo je to druga značajna okolnost uskrsnuća.
Prva misao uskrslog Krista nije bila da ode do Kajfe ili Pilata, da ih kazni, već je ostao u vrtu i čekao svoje da se s njima susretne: najprije s Marijom Magdalenom, zatim s ostalima, sa svima koji su ga tražili. Petru nije predbacio izdaju, nije zbog kukavičluka pozvao na odgovornost one koji su se razbježali, nije tražio polaganje računa zbog toga što su ga ostavili samog na Kalvariji, a kada ih je na obali Tiberijadskog jezera čekao, poslije neuspješnog ribolova, nije ih izgrdio rekavši: »Uzalud se mučite, bez mene ionako nećete uloviti ništa«, već ih je tiho, blago, gotovo ponizno upitao, imaju li što za jelo? Utisnimo si u dušu dobro ovu sliku: uskrslog Krista, kako tamo sam stoji pored praznog groba i čeka, ili na obali jezera, kako tiho moli zalogaj hrane.
Uskrsli Krist ponaša se i danas jednako: nikoga ne optužuje, nikoga ne poziva na odgovornost, nikome ne prijeti u ime Boga kojeg smo uvrijedili, već tiho stoji i pita nas imamo li nešto što bismo mu mogli dati? Možda nemamo mnogo toga čime bismo se mogli pohvaliti, ali možemo mu dati ono malo što imamo: svoje srce, svoje ideale, svoju ljubav i tada, putem naše nesebičnosti, opet će uskrsnuti Krist i svijet će prepoznati da Uskrs nije samo naš najveći, već naš stalni, trajni blagdan, prepoznati će to da se uskrsnuće događa sada. Neka nas u tome inspirira hrabrenje velikog propovjednika biskupa Kepplera:
»Umjesto da stalno oplakuješ svoju bol i sudbinu, skreni svoj pogled prema drugima. Umjesto da proglašavaš svoj teret neizdržljivim, preuzmi nešto i od tereta drugih. Umjesto da se stalno žališ, suosjećaj s onim, kojemu je još teža sudbina od tvoje. Umjesto da od drugih očekuješ razumijevanje, tješi druge. I tada mnogo puta nećeš više znati što se s tobom događa: preuzeo si teret drugih, a tvoj je teret postao lakši; bolesnog si liječio a rana tvojeg srca se zacijelila; žalosnog si tješio, a tvoja duša je našla mir; patnju drugog si ublažio, a slomio si oštricu svojeg trna; želio si dati a dobio si; mislio si da ćeš umrijeti a uskrsnuo si.«
listicXIX_13
