Sveta Skolastika
djevica, redovnica, benediktinka
( 480. – 547.)
spomendan 9. veljače
Njezino je ime u VI. stoljeću bilo veoma često.
Sa sigurnošću znamo da je živjela bar nekoliko godina pred smrt u Monte Cassinu, u blizini slavnog samostana što ga je bio utemeljio njezin brat sv. Benedikt. Jedanput godišnje običavala bi posjetiti ga i s njime provoditi vrijeme u duhovnim razgovorima. Posljednji susret Benedikta i Skolastike opisao nam je sv. Grgur Veliki, papa: “Skolastika, sestra blaženog Benedikta, bila je od same djetinje dobi posvećena svemogućem Gospodinu. Ona je obično dolazila k bratu jedanput na godinu, a Božji je čovjek silazio k njoj nedaleko izvan vrata, na samostanskom imanju. Jednog je dana ona po običaju došla a časni njen brat siđe k njoj u pratnji učenika.
Čitav su dan proveli u hvaljenju Boga i svetim razgovorima, a kad se spuštao noćni mrak, zajedno su blagovali hranu. Kako ih je, pak, u svetim razgovorima zatekao kasni sat, sveta ga koludrica zamoli: ‘Molim te, ne ostavljaj me noćas, već razgovarajmo o radostima nebeskog života sve do jutra.’ On joj odvrati: ‘Što to govoriš, sestro? Izvan ćelije ne mogu nikako ostati.’ Sveta koludrica, čuvši bratovo odbijanje, sljubi ruke i položi ih na stol pa spusti k rukama glavu da se pomoli svemogućem Gospodinu. A kad sa stola podiže glavu, navali sijevanje i grmljavina i pljusak kiše takvom žestinom da nisu ni časni Benedikt a ni braća od pratnje mogli nogom krenuti izvan praga mjesta gdje su sjedjeli. Tada se Božji čovjek rastužen stade jadati: ‘Svemogući ti se Bog smilovao, sestro: što si to učinila?’ A ona će mu: ‘Eto, molila sam tebe, i nisi me htio čuti.
Zamolila sam svoga Boga, i on me čuo. A sada, daj, iziđi, ako možeš; ostavi me tu, pa se vrati u samostan!’ A on, koji nije bio voljan ostati, osta ondje preko volje tako da su probdjeli svu noć i jedno drugo uzajamno hranili svetim razgovorima o duhovnom životu. I nikakvo čudo što je žena bila valjanija od njega; jer, po onoj Ivanovoj: Bog je ljubav, sasma ispravno, više je mogla koja je više ljubila. I gle! Tri dana kasnije čovjek je Božji bio u ćeliji. I podigavši oči uvis, vidje dušu svoje sestre kako izlazi iz tijela i u obliku golubice prilazi nebeskim odajama. On se obradova tolikoj njezinoj slavi i zahvali svemogućem Bogu pjesmama i pohvalama; i posla braću da joj tijelo donesu u samostan i polože u grob što ga za se bijaše pripravio.
I dogodi se da ni grob ne razdvoji tjelesa njih kojima je srce bilo uvijek u Gospodinu.”
