Kršćanin je čovjek sadašnjeg trenutka
Evanđelje: Mt 21,28-32
A što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: `Sinko, hajde danas na posao u vinograd!` On odgovori: `Neću!` No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: `Evo me, gospodaru!` i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?” Kažu: “Onaj prvi.” Nato će im Isus: “Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putom pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.
Ostala čitanja: Ez 18,25-28; Fil 2,1-11
»Ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio pa stane vršiti moj zakon i pravdu, živjet će i neće umrijeti«. Ova poruka proroka Ezekiela skreće našu pozornost na to, da smo odgovorni za svoje spasenje. Kršćanstvo nikada nije prihvatilo slijepi determinizam prema kojemu ljudsku sudbinu određuje netko izvana. Čovjek je odgovoran za sebe. Istina, nije se sam stvorio i još mnogo okolnosti nije mogao izabrati: nije mogao izabrati svoje roditelje, nije odlučio o svojemu spolu, vremenu i mjestu rođenja. Ali kada se rodio, kada je započeo živjeti onaj život koji mu je Bog dao, onda je već morao preuzeti odgovornost za sebe. Kada budemo stali pred vječnog Suca na sudnji dan, najveće iznenađenje će vjerojatno biti da se ni na koga i ni na što nećemo moći pozivati kao olakotnu okolnost, već ćemo sami morati preuzeti odgovornost za ono za što smo oblikovali sebe u tijeku svog života.
U drugom čitanju u Poslanici Filipljanima, sveti Pavao je proširio ovu odgovornost u smjeru drugih: »Ne gledajte pojedini samo na svoju vlastitu korist nego i na korist drugih!« Ovo je i danas prilično aktualno poticanje jer svijet kao da je pun laktaša, ljudi koji druge odguruju u stranu.
U taj teološki okvir uklapa se evanđeoska poruka. Isusova rasprava s velikim svećenicima dio je jedne veće cjeline i koncentrira se na pitanje prihvaća li židovski narod Isusa ili ne. S prispodobom o dvojici sinova Isus je izrekao dvije temeljne istine.
Isus je prije svega objavio da spasenje vrijedi zasvakog čovjeka, a ne samo za Židove. Isus je došao među nas zato da svakoga spasi. Pri tome nije važno tko je kada shvatio ovu poruku, odmah ili kasnije, važno je da čovjek razumije kako bez Isusa nije u stanju dati smisao svom životu. Nadalje, Isus je izložio da nikakva vanjska pripadnost ne osigurava spasenje. Raj se ne može osigurati ni pravnom ni etničkom osnovom, već samo putem obraćenja srca. Židovi nisu htjeli vjerovati znacima jer su mislili da je dovoljno što pripadaju izabranom narodu. Carinici i grješnici, koje su smatrali odbačenima, povjerili su svoje spasenje Božjem milosrđu, vjerovali su Isusu i činili pokoru. Zato su pronašli mir svoga srca.
Ove istine i danas vrijede. Spasenje putem Isusa samo je ponuda, predložena mogućnost, koju čovjek može slobodno prihvatiti, ali, na žalost, i otkloniti. Mi često živimo u uvjerenju da smo slobodno odlučili biti uz Isusa. Tada moramo obratiti pozornost na drugu poruku, da sama po sebi činjenica da smo kršteni i da smo članovi Crkve još ne jamči spasenje. Našu vjeru trebamo i oživotvoriti.
U prispodobi o dvojici sinova ima jedan zanimljivi dio. Otac pozove svoje sinove da odu u vinograd raditi. Znamo da u evanđeoskoj termi¬nologiji vinograd znači Božje Kraljevstvo. Zanimljivost je u ovom pozivu upotreba sadašnjeg vremena: »Sine, odi u vinograd raditi!« Ne sutra, ne kada budeš imao vremena, ne kada završiš sadašnji angažman, nego odi sada, odmah. To znači da je izgradnja Božjeg Kraljevstva naš najvažniji zadatak.
Ako ovaj evanđeoski poziv primijenimo na sebe, onda bismo mogli reći da je kršćanin čovjek današnjice, ovog trenutka. On nije takav čovjek koji oplakuje prošlost, koji se grčevito trudi održati nestale oblike ili običaje, ali nije ni sanjar koji priželjkuje nepostojeću budućnost. Kršćanin je u biti realist. Priznaje da je njegov svakodnevni život, s radostima i žalostima, od Boga dat zadatak i poslanje. Točno obavljajući svakodnevne zadatke, vjernik izgrađuje Božje Kraljevstvo. To je ono što razlikuje kršćanina od nevjernika: drugačijim ga ne čine vanjske aktivnosti, već ono unutarnje uvjerenje, koje nadahnjuje njegova vjera, odnosno uvjerenje da vršenjem i najskromnije djelatnosti izgrađuje Božje Kraljevstvo. Hvala Bogu da i danas postoje takvi vjernici.
