Župni listić br. 40. – 28. nedjelja kroz godinu – godina A
Kraljeva svadba
Evanđelje: Mt 22, 1-14
Isus im ponovno prozbori u prispodobama: “Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: `Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!`” “Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali.” “Tada kaže slugama: `Svadba je, evo, pripravljena ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!`” “Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju. Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: `Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?` A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: `Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.` Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.”
Ostala čitanja: Iz 25,6-10; Fil 4,12-14.19-20
Zajednička tema čitanja na dvadeset osmu nedjelju kroz godinu je Božja velikodušnost. Prorok Izaija prorokuje o mesijanskoj gozbi. Gozba, slika banketa, česta je i omiljena biblijska tema, prvenstveno je simbol onog spasenja koje Bog priprema za svakog čovjeka. Izaija naglašava upravo ovu univerzalnu namjeru spasenja kada kazuje da Gospodar nad Vojskama priprema svim narodima obilnu gozbu. Pri tome su važna dva momenta: gozba je Božji dar, on ju priprema, on spašava svoj narod, on uništava smrt, on će otrti sramotu svog naroda. Drugi akcent je na izobilju: biti će izvrsnog vina, masne, najbolje hrane i jakog vina staložena. U svezi prvog čitanja možemo promišljati o Božjoj velikodušnosti i u našem životu i možemo se sjećati zahvalnim srcem svega što je dobri Bog za nas učinio u tijeku našeg života.
U Poslanici Filipljanima sveti Pavao također o Božjoj beskrajnoj ljubavi uvjerava svoje zabrinute vjernike: Moj Bog će — prema svom bogatstvu — u svojoj slavi opskrbiti vas putem Isusa Krista sa svime, što vam je potrebno. Dirljivo je kako sveti Pavao govori o Bogu: »moj Bog«. To je izričaj zrele, punoljetne vjere: odražava ljubav, povjerenje i potpunu predanost. Vjera nam je postala osobna onda kada na taj način o Bogu možemo razmišljati, to jest u svakom trenutku, u svakoj okolnosti, u dobru i u zlu, sreći i nesreći, bogatstvu i siromaštvu usuđujemo se nazvati ga »naš Bog« ili »moj Bog«.
Kod ove točke dotičemo se evanđeoske prispodobe. Kraljeva svadba također obećava prekomjerno obilje, ali pozvani ne osjećaju da bi kralj, u ovom slučaju Bog, bio njihov kralj, njihov Bog. Oni imaju važnijeg, hitnijeg posla. Evanđeoski odlomak žigoše farizeje koji su zbog nebitnog zanemarili bitno, ali isto to poručuje i nama, to jest da smo dosta često sami odgovorni za svoje duhovno sljepilo.
Nesvakodnevnu, paradoksalnu situaciju prikazuje Isus svojim slušateljima: jedan kralj sprema svadbu za svog sina, gozba je obećavajuća, zaklali su ugojene životinje. Na Istoku tako što nije svakodnevna pojava, tim prije što je u onim krajevima toplo, a to znači da meso treba brzo potrošiti, a potom moguće mjesecima meso neće opet dospjeti na stol. Sve upućuje na to da je poziv privlačan, tim prije što pozvani mnogo puta samo su u snu vidjeli mesa i ostale dobre zalogaje. Ali događaj je nesvakodnevan i zbog osobe domaćina: sam je kralj domaćin, čiji se sin ženi. Dakle riječ je o pozivu zbog kojeg se uzvanici mogu osjećati veoma počašćenim, i koji se pri zdravoj pameti i bez doista ozbiljnih razloga ne može odbiti. Stoga zvuči gotovo nevjerojatno kasnija primjedba, da se uzvanici nisu odazvali. To je povreda najosnovnijih pravila ponašanja. Štoviše, jedan je otišao na njivu, a drugi skrbio oko svoje trgovine. Situacija je potpuno apsurdna.
Zapazimo kako ovi ljudi razmišljaju. Uživimo se u njihovu situaciju i pokušajmo se prepoznati. Da bi netko otišao na takvu svadbu, trebao bi se oprati, obući svečano odijelo, susresti se s novim, nepoznatim ljudima. To je pretjerano zahtjevna stvar, mnogo je jednostavnije ostati kod kuće, prepustiti se struji navika ritma svakodnevnice, nositi pohabanu ali naviknutu radnu odjeću, nastaviti svakodnevne aktivnosti. Razmislimo, ovi ljudi ne čine ništa loše. Pa ipak osjećamo da se ovdje događa jedan neshvatljivi nesporazum jer ovaj poziv se ne može, ne smije odbiti. O čemu je dakle riječ?
S ovim primjerom Isus nas upozorava koliko u nama može biti jaka svakodnevna rutina, koliko nas mogu zaslijepiti naši običaji, tako da se ukamenimo u svojem duhovnom rastu, postajemo nesposobni za promjene, za obraćenje, postajemo tromi na Isusov poziv, na poticanje milosti.
