USKA VRATA LJUBAVI
(21. nedjelja kroz godinu – godina C)
Evanđelje Lk 13,22-30
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći. Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ’Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ’Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ’Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ’Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’ Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Iz 66,18-21; Heb 12, 5-7.11-13;
U prvom čitanju na dvadeset prvu nedjelju kroz godinu čujemo riječi utjehe proroka Izaije s kojima je nastojao ohrabriti narod koji je stigao iz progonstva. Njegova temeljna poruka je da je Bog ispunio svoje obećanje. Ovo je poruka i za nas, Bog je vjeran svojim obećanjima, možemo se pouzdati u njegovu riječ.
Za drugo čitanje uzet je odlomak iz Poslanice Hebrejima, koji također sadrži ohrabrujuće riječi. Sveti pisac potiče svoje čitatelje da ustraju u svom kršćanskom zvanju unatoč svim poteškoćama. Podsjetnik je to i za nas da je sadašnji život zapravo škola budućeg vječnog života, gdje moramo mnogo toga naučiti i mnoge kreposti moramo uvježbati.
U evanđelju ponovo čitamo o Kraljevstvu Božjem. Izraz »Kraljevstvo Božje« označava tri različite stvarnosti. Može se odnositi na raj, na primjer kada Gospodin Isus govori da će spašeni sjesti za stol i da će ih služiti njihov gospodar. Može se odnositi na Crkvu, na primjer kada je Isus predao ključeve Kraljevstva nebeskog. Konačno, može se odnositi na Božju prisutnost u duši. Kako god da shvaćamo izraz »Kraljevstva Božjeg«, tri istine uvijek trebamo imati u vidu.
Prva istina je da se stupanje u Kraljevstvo Božje ne događa automatski, već da pretpostavlja našu aktivnu suradnju. Isus je rekao da se trebamo potruditi kako bismo dobili pristup u Kraljevstvo Božje. Duhovni život sliči planinarenju: stalno penjanje prema vrhu.
Druga je istina da svatko sam treba osvojiti Kraljevstvo Božje. Nije važno koliki će se spasiti, važno je to da i mi budemo među spašenima. Ne može se na račun drugih živjeti naša kršćanska vjera. To su bili u evanđelju oni koji su se pozivali da su jeli i pili zajedno s Isusom. To se nije pokazalo dovoljnim da stignu u Kraljevstvo Božje.
U evanđelju se susrećemo s jednim čudnim pitanjem. Netko je upitao Isusa: »Gospodine, zar će ih se malo spasiti?« Pitanje je zato čudno jer u sebi sadržava odgovor, to jest, da će se malo njih spasiti. Jer da je čovjek postavio pitanje: koliko će ih se spasiti, onda bi to bilo otvoreno pitanje i odgovor je mogao biti da će se mnogi spasiti. Naš dojam je da je onaj koji je postavio to pitanje, htio mnoge isključiti iz spasenja. Nažalost, ne znamo tko je bio taj čovjek i koga je sve želio isključiti iz Kraljevstva Božjeg. Iz Isusovog odgovora, međutim, možemo pretpostaviti da je bio farizej, jer je njih prekorio Isus jednom drugom prilikom, da ne samo što se oni ne trude ući u Kraljevstvo Božje, već da i druge u tome sprečavaju. Nažalost, ovo iskušenje se može i kod nas dogoditi: nekada je teško zamisliti da ćemo se u raju susresti s našim starim neprijateljima, s onima koji su nas ponizili. Ali kakav bi to raj bio, gdje ne bi mogli podnijeti jedan drugoga?
U svom odgovoru, Isus se ne bavi brojkama, već načinom na koji treba dospjeti u Kraljevstvo nebesko. Rekao je da trebamo proći kroz uska vrata. Ovaj pojam smo već mnogo puta čuli, i govornici ga nerijetko koriste da osude bogatstvo i raskoš. Ako je istina da je onaj koji je postavio pitanje bio farizej, onda bi se »uska vrata« mogla razumjeti i kao dvostruka zapovijed ljubavi, nasuprot više stotina propisa farizeja, koji su bili toliko »široka vrata« da ljudi nisu ni znali kako bi kroz njih prošli. Služeći se jednom drugom slikom: »široka vrata« farizeja bila su toliko golema željezna vrata, da ih običan čovjek nije znao ni otvoriti. Isus nas poziva da u svakodnevnom životu živimo tako, da vrata ljubavi ostanu uvijek otvorena pred nama.
LIJEPO JE OSJEĆATI SE KOD KUĆE KOD BOŽJEG STOLA
(22. nedjelja kroz godinu – godina C)
Evanđelje Lk 14,1.7-14
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu: »Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.« A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Sir 3,17-18. 20. 28-29; Heb 12,18-19. 22-24a;
U prvom čitanju iz Knjige Sirahove sveti pisac opominje na poniznost i to opravdava time da na taj način dobivamo milost kod Boga. To je zapravo definicija poniznosti: priznajemo da u svemu ovisimo o Bogu.
U drugom čitanju autor Poslanice Hebrejima s oduševljenjem potiče čitatelje da promotre dostojanstvo svog kršćanskog poziva koje potječe od činjenice da su u Isusu Kristu zadobili spasenje. I mi se moramo češće sjetiti dostojanstva svog kršćanskog poziva.
U evanđelju čitamo jednu od poznatih Isusovih prispodoba u kojoj nas poziva na poniznost. Na prvi pogled ova prispodoba može zvučati neobično. Isus obično nije držao predavanja iz etike, nego je davao općenite principe na temelju kojih su ljudi mogli rješavati svoje dileme u svjetlu Božje ljubavi. Možda i sama riječ »poniznost« ostavlja nas u nedoumici, a još manje znamo što započeti s pozivom da ponizimo sebe. Riječ »poniznost« ne uživa veliku popularnost, a djecu odgajamo da budu ponosna i da se bore za svoja prava. Sve to kao da nije u skladu s poniznošću. Poniznog čovjeka obično zamišljamo kao pomalo nespretnog, nesposobnog za život. No to nije poniznost. Poniznost je krepost velikih duhova, a sam je Isus rekao da učimo od njega koji je ponizan. Bit poniznosti je da priznamo svoju potpunu ovisnost o Bogu. Tu je istinu želio Isus približiti svojim slušateljima putem ove prispodobe.
Prije nego analiziramo prispodobu pogledajmo scenu, pozornicu: primijetimo da je Isus bio u gostima i to u kući jednog vodećeg farizeja. Nije ušao u njegovu kuću samo kao prolaznik, nego je bio gost kod njegova stola. Prispodoba prema tome opisuje stvarnu situaciju. Možemo zamisliti kako je farizej bio ponosan da je mogao imati velikog Učitelja kao gosta kod svog stola. Možda se potajno nadao da će ova njegova gesta jednog dana donijeti velikih privilegija za njega, pomoći mu u njegovoj karijeri, povećati njegov ugled među ljudima.
Budući da nije bila improvizirana gozba, nego brižno pripremljena, farizej je pažljivo odabrao i ostale goste za stolom koji će jednog dana moći posvjedočiti da je Isus stvarno bio gost kod njegova stola. Ali, vjerojatno su se i ostali gosti nadali tome da će moći imati neku korist od ove gozbe, pozivati se na to da su blagovali zajedno s Isusom pa su se gurali ne bi li došli što bliže Isusu, ne zato da ga slušaju, nego zato da ih ljudi mogu vidjeti.
Katkad se ovom evanđeoskom prizoru daje podnaslov »prva i zadnja mjesta«, jer govori o tome kako su se uzvanici gurali da zauzmu prva mjesta. Ali, to je samo prvi dio Isusove pouke. Prispodoba ima i drugi dio u kojem je glavni protagonist upravo domaćin koji je pozvao Isusa. Taj domaćin je brižljivo odabrao goste koji će biti prisutni ovom zgodom. Vjerojatno je pozvao takve koji će znati cijeniti odličan ručak, prekrasne zdjele, izvrsnu poslugu. Kakav bismo podnaslov mogli dati ovom dijelu prispodobe? Vjerojatno ovaj: »Hvalisavi domaćin«. Isus nas upozorava na to da pred Bogom nema puno smisla ova gluma: pred njim je važna nakana srca, a ne vanjština.
Možemo razmišljati o ovoj prispodobi i na taj način da zamijenimo protagoniste drugim osobama. Zapravo smo mi pozvanici, a domaćin je Bog na gozbi života. Od Isusa znamo da Bog ne gleda tko je tko, nego kod njega svatko ima svoje ime i za njegovim stolom svako mjesto je prvo mjesto. Bog nas nije pozvao u život da povećava svoju slavu, nego iz čiste ljubavi. Ničim ne možemo platiti njegovu velikodušnost, osim time da prihvatimo njegovu ljubav. Ako sad nanovo pročitamo prispodobu iz ove perspektive, onda bismo mogli dati ovakav naslov ovom evanđeoskom prizoru: »Dobro je osjećati se kod kuće za Božjim stolom«. Na njegovoj gozbi svi smo gosti i ne postoje prva i zadnja mjesta, nego samo radost onih koji su pozvani.
