DRAGOCJENI DAR VJERE
Evanđelje Lk 17,5-10
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Apostoli rekoše Gospodinu: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«
»Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ‘Dođi brzo i sjedni za stol?’ Ne će li mu naprotiv reći: ‘Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Hab 1,2-3; 2,2-4: 2 Tim 1,6-8. 13-14;
Dvadeset sedma nedjelja kroz godinu ima kao prvo čitanje proročanstvo iz knjige proroka Habakuka da će Bog nanovo uspostaviti vinograd svog naroda, ali će se to dogoditi tek kad se narod obrati. Bog očekuje samo jedan uvjet od svog naroda: da ispune svoj zavjet. Danas ovo upozorenje vrijedi kao i onda, budući da i danas imamo puno neodržanih obećanja i zavjeta.
U drugom čitanju sveti Pavao potiče svog učenika Timoteja na naviještanje evanđelja. Apostolova pobuda da se ne stidimo evanđelja aktualna je i danas.
U evanđelju sveti Luka povezuje dvije teme: jaku vjeru s osjećajem odgovornosti. Središnja poruka čitanja je molba Apostola da im Isus umnoži vjeru. Što su dulje bili s Isusom, to su jače osjećali potrebu jake vjere. Apostoli su vjerovali Isusu, ali on je tražio da vjeruju u njega. Apostoli su krenuli za Isusom, ali ih je on pozvao da napuste sve, svoju prošlost i materijalnu sigurnost i tako ga slijede u nesigurnu budućnost i dijele s njim njegov život. Apostoli su išli zajedno s Isusom, prolazili su kroz gradove i sela, premda vjerojatno nisu razumjeli kamo ih zapravo vodi. Neposredno prije uzašašća na nebo Isus im je naredio da idu po svem svijetu i naviještaju evanđelje.
Apostoli su imali povjerenje u Isusa, povjerili su mu svoj život, unatoč tome što nisu do kraja razumjeli Isusovu osobu i njegov nauk. Osoba i nauk Isusov ostali su tajanstveni za njihove tjelesne oči, zbog toga su bili sposobni ustrajati uz njega samo promatrajući ga očima vjere. Apostoli su slušali Isusove govore otvorena srca, premda mnogo toga nisu razumjet od onoga što im je on govorio, pa su zbog toga molili da im umnoži vjeru.
I naš se kršćanski život odvija na sličan način: Isusa se može istinski slijediti samo promatrajući ga očima vjere. Ovo vrijedi konkretno za naše gledanje na Isusovu Crkvu. Svako povijesno razdoblje stavlja Crkvu pred nove kušnje. Danas također živimo teška vremena i samo jakom vjerom možemo ustrajati uz Crkvu. Moramo vjerovati da Isus voli svoju Crkvu i neće pustiti da je pregaze nikakve kušnje i napadi.
Druga tema nedjeljnog evanđelja je svijest o odgovornosti. Bilo bi premalo reći da je Isus htio dati moralnu pouku učenicima, tj. kako se trebaju ponašati pred zadaćama. U ovom odlomku, zapravo i nije dužnost središnja tema, nego položaj ljudi, a ovdje su to sluga, orač i pastir: kako oni gledaju sebe u odnosu na svoga gospodara. Danas pojmovi kao što su sluga najamnik, nisu više moderni, mi govorimo o poslodavcu i zaposlenom, između kojih postoji precizan ugovor koji opisuje radne zadatke i okvir sobne odgovornosti. Svaki radnik poznaje dokument koji se zove »opis radnog mjesta«. Ovakav se pristup, međutim, ne može primijeniti na odnos između Boga i čovjeka, između Isusa i njegovih učenika, između Crkve i vjernika. S Bogom se ne može sklopiti ugovor, Bogu se ne može dati otkaz, s Bogom se ne može cjenkati, tražiti od njega povišicu plaće. Ako i dalje ostanemo unutar suvremenog gospodarskog jezika, onda treba reći da u Božjem »pogonu« ne postoje sindikati i ne može se stupiti u štrajk. Ni Crkva nije ovozemaljsko dioničarsko društvo u koje dobrovoljno stupamo jer bismo htjeli sklopiti životno osiguranje. Crkva je »Sveta Majka Crkva«, a mi njena djeca. Nismo zaposleni u Božjem kraljevstvu, nego samo »beskorisni sluge«.
Neka nas ne uznemiruje izraz »beskorisni sluga« koji možda nezgodno zvuči u ušima nekih suvremenika. Isus nije htio nikoga uvrijediti, nego je naznačio stvarnu situaciju. Koliko god se mi trudili da budemo savršeni, to nećemo postići vlastitim snagama. Ne možemo se pozivati na pravo da sjednemo za Božji stol, on nas mora pozvati da uđemo na njegovu gozbu. Kod ove točke vraćamo se molbi Apostola: »Umnoži nam vjeru!« Zapovijedi Božje i njegovi planovi nisu uvijek shvatljivi za nas, zbog toga nam je potreban dragocjeni dar vjere. A vjera znači da uvijek nanovo predajemo svoj život Bogu, i onda ako ne shvaćamo do kraja što zapravo od nas traži. Katekizam Katoličke Crkve ovako opisuje bit vjere: »Svojom Objavom Nevidljivi Bog, u svojoj neizmjernoj ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima i s njima druguje, pozivajući ih u zajedništvo sa sobom, da ih u njemu prigrli. Primjeren odgovor tom pozivu jest vjera. Vjerom čovjek potpuno podlaže Bogu svoj razum i svoju volju. Čovjek daje svoj pristanak Bogu objavitelju svim svojim bićem. Taj čovjekov odgovor Bogu objavitelju Sveto pismo naziva poslušnošću vjere«. (Br. 142-143). Za ovakvu vjeru molimo i ovu vjeru nastojimo produbiti putem sakramentalnog i molitvenog života.
