DAN PREMINULIH – TOČKA SUSRETA TAJNI
Iv 6,37-40
Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.”
Ostala čitanja: Iz 25,6-9; Rim 5,5-11;
Dušni dan priziva našu pažnju na najozbiljnije tajne ljudske stvarnosti. Smrt i život — te dvije misli se sažimaju u čitanjima. Pravi sadržaj ovog blagdana je žudnja za Bogom. U Evanđelju Isus nam se predstavlja kao kruh života i uvjerava nas da je Očeva volja da imamo vječni život.
Prorok Izaija primjerom mesijanske gozbe nam predočuje život poslije smrti. Važno viđenje proroka je da Bog uništava smrt, a ne mi. To je aktualna misao zbog toga jer se danas sve češće može čuti da će medicinska znanost jednog dana biti u stanju riješiti tajnu života i smrti, uslijed čega će nam moći produžiti zemaljski život. Ali time još nije poništila smrt.
Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima govori o nadi, i ovu nadu povezuje točno sa mislima o smrti: »Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas« (Rim 5,8). Dobro je znati da nas Bog i danas jednako ljubi, iako znamo i osjećamo da smo grješnici.
U Evanđelju sveti Ivan prosljeđuje do nas Isusove umirujuće riječi da će nas uskrisiti u posljednji dan i da će nam podariti vječni život. Kod ove točke međutim, trebamo se zaustaviti. Na Dan mrtvih trebamo misliti prije svega na smrt a ne na život. Uskrs je dan uskrsnuća; Svi sveti je blagdan vječne sreće. Dan mrtvih nije blagdan, već je podsjetnik da je smrt vrata uskrsnuća i vječnog života, koja nas neumoljivo čeka. Tomu se ne može veseliti. Nekada je misao o smrti bila prisutnija u propovijedima, isto kao i u liturgiji. Zadušnice su svećenici služili u misnom ruhu crne boje, što je upućivalo na ozbiljnost smrti. Danas o smrti govorimo rjeđe, ako ipak, onda u dosta ublaženom tonu. Članovima tugujuće obitelji nastojimo nešto reći radije o uskrsnuću, o vječnom životu, nego govoriti o ozbiljnosti smrti.
Smrt je vrlo ozbiljna stvarnost. Jedan od velikih teologa našeg doba je rekao da drži sumnjivim svaku izjavu prema kojoj se netko ne boji smrti. Po njemu, dotični nije mnogo shvatio ni o kršćanstvu ni o smrti. Argumentirao je to na sljedeći način: »Ako je moj Gospodin, Isus Krist podnio strah od smrti, onda je smrt najtragičnija stvarnost jer je uništenje svih naših ljudskih vrijednosti. Ozbiljnost ove stvarnosti ništa ne umanjuje vjera u uskrsnuće. Promatranja upućuju na to da nije svaki vjernik u stanju prihvatiti misao o smrti s dubokom vjerom u Boga, dosta često je riječ samo o pomirenju u neumoljivu stvarnost.«
Gospodin Isus nije ukinuo smrt. Smrt je ostala nerazrješiva, zastrašujuća tajna. Ali je smrt drukčije izgledala prije Isusove smrti i uskrsnuća, a drukčije poslije. Isus nije ukinuo smrt, ali ju je ispunio novim sadržajem: putem svoje smrti unio je u smrt ljubav. Stoga je smrt, koja po sebi nema nikakvog smisla, postala takva stvarnost u koju se uselila ljubav. Zato je Dan mrtvih točka susreta života i smrti, grijeha i ljubavi, čovjeka i Božje tajne.
Tajna smrti dobiva novo značenje u svjetlu tajne Utjelovljenja: Bog se u Isusu Kristu utjelovio u svu stvarnost života, Isus je postao jedan od nas, u svemu je dijelio našu sudbinu, sve do smrti. Isus je ušao u smrt, probio se kroz nju, i ostavio je u njoj svoju ljubav. Od Isusove smrti u smrt se uselila ljubav i zato ljubav ima zadnju riječ. Smrt ima samo predzadnju riječ, i nažalost, nije voljna odreći se tog svog prava.
Kako da govorimo o smrti? Sveto pismo jedva govori o smrti, ali je ipak puno uputa koje možemo sažeti u pet postavki.
Prva postavka: U trenutku smrti susrećemo se s Bogom zauvijek. Stanovitu maglovitu predodžbu već imamo ovdje u životu glede toga što znači susret s Bogom. Susret s njim je radost našeg života, ali i muka. Niti pri jednom iskustvu ne susrećemo se s Bogom tako, kako bi smo to željeli, budući da on ostaje nerješivom zagonetkom. Boga u ovom životu zapravo nikada nećemo prepoznati osobno, već samo putem njegovih djela. U trenutku smrti uslijedit će osobni susret s Njim i to će biti sadržaj vječne sreće.
Druga postavka: U trenutku smrti susrećemo se sa samim sobom u potpunoj iskrenosti. Otvaraju nam se oči, i sebe vidimo onakvim kakvi jesmo. Potrest ćemo se nad svojom sebičnošću, ograničenošću. Ali Božja ljubav stvorit će nam novo srce umjesto staroga, u kojemu više neće biti sebičnosti, već samo čiste ljubavi.
Treća postavka: U trenutku smrti susrećemo se s Bogom ne samo kao sa sucem, već i kao sa beskonačno milostivim Ocem. U trenutku smrti, nećemo biti u stanju bilo što zatajiti, zato će u prvi plan doći Božja besplatna opraštajuća ljubav.
Četvrta postavka: U trenutku smrti s Bogom se susrećemo posredstvom Isusa Krista. Najuzvišeniji trenutak Isusovog života bila je njegova smrt, kada se u potpunosti povjerio Ocu. I naša smrt će biti slična Isusovoj, ali istovremeno i sasvim drukčija. I mi ćemo stupiti u smrt kroz tjeskobu i tminu straha, kako je to učinio Isus. Razlika je u tome što je sve to Isus učinio sam, a mi ćemo već ići zajedno s njim.
Peta postavka: U trenutku smrti susrest ćemo se sa svima onima koji već žive u Bogu. U smrti je najbolniji rastanak od onih koje smo voljeli. U Bogu, međutim, ponovno ćemo ih naći.
Od Adama do Isusa u Svetom pismu svaki čas se vraća misao da život nije drugo već škola za to da čovjek nauči lekciju za dobru smrt. To je važna misao. Smrt nije improvizacija, već polagana priprema za susret s Bogom. Što ćemo reći Gospodinu Bogu u trenutku naše smrti, to trebamo već sada vježbati. Isus je umro s riječima potpunog povjerenja: »Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj!« (Lk 23,46), ali ove riječi je izrekao još s ove strane smrti. Sveta Mala Terezija umrla je s iskazom ljubavi na usnama: »Sve je ljubav«, ali ove riječi je izrekla još s ove strane smrti. S kojim riječima na usnama bi smo željeli umrijeti? Ove riječi izrecimo već sada.
