Krštenje Isusovo
ZABORAVLJENE KREPOSTI
Evanđelje Mt 3,13-17
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme:
Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti.
Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada!
Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!«
Tada mu popusti.
Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode.
I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega
gdje silazi kao golub i spušta se na nj.
I eto glasa s neba:
»Ovo je Sin moj, ljubljeni!
U njemu mi sva milina!«
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Iz 42,1-4.6-7; Dj 10,34-38;
Prvo čitanje je iz Knjige proroka Izaije: to je pjesma o slugi Božjem u kojemu lako prepoznajemo Isusa, tim prije jer sam se Isus pozvao na ovaj tekst kada je karakterizirao svoje mesijansko poslanje: »stiže kao blag, dobrostiv izaslanik, koji ne lomi napuknutu trsku«. U tome, međutim, svi lako prepoznajemo sebe jer se tako često osjećamo kao napukla trska.
Drugo je čitanje odlomak uzet iz Djela apostolskih u kojemu čitamo govor sv. Petra. Apostol izlaže da je Isus, gdje god je hodio, svugdje dobro činio. To vrijedi i u našim danima: gdje prime Isusa, tamo on samo dobro čini.
Evanđelje sv. Mateja donosi opis Isusova krštenja. Ovaj događaj prenosi nam mnogostruku poruku. Evanđelja nam se obraćaju ne samo riječima, već i događajima, simboličnim djelima, štoviše i ponašanjima. S ovim potonjim susrećemo se i u ovom evanđelju. Krštenje Isusovo skreće našu pozornost na tri zaboravljene kreposti: na popustljivost, poniznost i solidarnost. Prvu zrcali Ivanovo ponašanje, druge dvije Isusovo ponašanje.
Prva zaboravljena krepost koju u ovom evanđeoskom događaju možemo zapaziti je popustljivost. Isus je pristupio Ivanu da bi se s ostalima zajedno krstio. Ivan ga je, međutim, nastojao odvratiti. Ivan se nećka: »Treba da ti krstiš mene, a ti dolaziš k meni?« Mogli bismo pomisliti da će Ivan ustrajati u svom nećkanju, ali je razmjerno brzo popustio Isusovoj molbi. Vjerojatno ne bismo tako postupili jer je u svijesti većine ljudi popustljivost gotovo jednaka sa slabosti. Ponekad se može čuti da popustljivost upućuje na to da netko nema čvrsta načela uz koja je spreman ustrajati do kraja, ali nije tako. Popustljivost je vrlina velikih karaktera, jedan od uvjeta za mir među ljudima. Popustljivost je važna krepost u svakodnevnom suživotu, a za njezino vježbanje postoji mnogo mogućnosti, npr. u obitelji, gdje svatko povremeno treba popustiti od svojih zahtjeva i opravdanih očekivanja.
Druga zaboravljena krepost koju u ovom evanđeoskom događaju možemo zapaziti je poniznost. Ivan se još uvijek nije pomirio sa zamjenom uloga i upozorava Isusa da bi se stvari trebale obratno događati: ne bi on trebao krstiti Isusa, već Isus njega. Isusov odgovor bio je bez svake dramatičnosti: »Pustimo sad to! Dolikuje da ispunimo sve što je zapisano«. To je glas poniznosti koji upućuje da čovjek ne misli na sebe već na svoje poslanje koje treba izvršiti, dakle na druge kojima njegovo poslanje glasi. Poniznost nije samo zaboravljena već i podcijenjena krepost. Poniznog čovjeka držimo pomalo ograničenim. Naprotiv, ponizan čovjek nije izgubljen. U biblijskoj terminologiji ponizan je onaj čovjek koji se oslobodio od iluzija glede sebe i od pretjerane osjetljivosti. Ponizan čovjek svoj pogled usmjeruje na druge i na svoje poslanje, a ne na sebe.
Treća zaboravljena vrlina na koju ovaj događaj evanđelja skreće našu pozornost je solidarnost. Isus je stao u red među ostale, među grješnike i carinike. Možda nas iznenađuje da se Isus u toj mjeri poistovjetio s ovim ljudima. Danas živimo u svijetu gdje svatko traži prednosti. Ljudi su ponosni ako imaju dobre veze, ako preko reda mogu dospjeti nekamo, i držali bismo pomalo čudnim onoga koji ne bi htio koristiti svoja poznanstva. Zamislimo samo, ako bi netko ušao u jedan ured i rekao: »Meni su odobrili stan budući da već godinama živim u baraci, ali odlučio sam da ću još čekati, dajte to nekom drugom koji ima veću potrebu.« Točno to nas uči ovo evanđelje. Isus je stao u red i čekao da ga Ivan krsti. Prihvatio je solidarnost s drugima.
Sveci i duhovni velikani su to razumjeli. Albert Schweitzer je pošao u afričku prašumu i tamo je nastavio živjeti sa siromašnim urođenicima. Sveti Damiaan de Vestuer otišao je među gubavce, i sam je umro od gube na otoku Molokai. Blaženi Charles de Foucauld je otišao među Tuareze i sam je živio nomadskim životom. Mi nemamo potrebu otići bilo kamo: mogućnosti za vježbanje kreposti solidarnosti imamo i kod kuće.
Zamolimo kao milost današnjeg dana razumjeti važnost ovih zaboravljenih kreposti u svakodnevnom životu. Ako u našoj okolini želimo postati ljudi mira, to onda možemo postići samo s ovakvim evanđeoskim vrlinama. Isus se nije krstio radi sebe, već zbog nas i time je postao solidaran s nama. Zahvalimo mu što je već tamo u vodama Jordana mislio na nas.
