Župni listić br. 4 – 4. nedjelja kroz godinu – godina A

TRAJNA PORUKA BLAŽENSTAVA

Evanđelje Mt 5,1-12a

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo,
uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu
učenici. On progovori i stane ih naučavati:
»Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti:
oni će se nasititi!
Blago milosrdnima:
oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima:
oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti:
njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!
Radujte se i kličite:
velika je plaća vaša na nebesima!«
Riječ Gospodnja.

Ostala čitanja: Sef 2,3.3,12-13; 1 Kor 1,26-31

Zajednička poruka čitanja na četvrtu nedjelju kroz godinu je blažens­tvo. Prorok Sefanija blaženstvo pravednika vidi u tome da će Bog uzdići one koji se u njega pouzdaju. Sveti Pavao poručuje vjernicima u Korintu da temelj njihovog blaženstva čini njihova izabranost, a ne osobna mudrost ili bogatstvo.

Evanđelje nam ponovno predočuje Blaženstva. Teolozi rado nagla­šavaju da su Blaženstva bit evanđelja, srce Novog saveza između Boga i ljudi. U tom savezu koji je Isus u naše ime sklopio s Ocem, dobivamo svjedočanstvo o tome da Bog ljubi čovjeka, uvijek i u svakoj okolnosti. Ova misao može dati utjehu svima onima s kojima sudbina, život i ljudi postu­paju maćehinski. Može ih tješiti misao da postoji jedan svijet u kojemu će i oni biti sretni.

Kada je Isus proglasio Blaženstva, među njegovim slušateljstvom bili su prisutni ne samo nesretni, gladni, proganjani, siromašni i bolesni, od­nosno nesretnici tadašnjeg svijeta, već i farizeji i pismoznanci koji su, međutim, glasno ponavljali da su sve ove nevolje znaci Božje kazne. Prava sreća pokazuje se u bogatstvu, u zdravlju i brojnoj obitelji, odnosno, onima koje Bog ljubi daruje sve za dobar život. No, Isus je sa Blaženstvima pobio učenje farizeja, srušio je njihov sustav vrijednosti.

Na temelju gornjih promišljanja duhovni pisci naglašavaju da Blažens­tva sačinjavaju sažeti temeljni zakon kršćanskog života. Samo što upravo ovdje iskrsava jedna poteškoća. Ako pošteno provirimo u svoju dušu, vjerojatno ćemo primijetiti da baš i ne znamo što bismo započeli s Blaženstvima. Kako se ona mogu primijeniti na svakodnevni život?

»Blago siromasima« — naviješta Isus, ali tko želi biti siromašan? Siromaštvo samo po sebi nije vrijednost. Zar se Crkva ne bori protiv siromaštva? Kako možemo željeti siromaštvo, kada svoju djecu moramo školovati? A to se ne može bez mnogo novaca!

»Blago gladnima« — nastavlja Isus. Zar je to moguće? Zar nije sam Isus rekao da mu je žao gladnog mnoštva i bio je pripravan učiniti čudo u cilju da nahrani ljude. Zar Crkva ne diže svoj glas protiv gladi u svijetu? U Očenašu iz dana u dan molimo za kruh naš svagdašnji. Kako može netko biti sretan ako je gladan?

»Blago progonjenima« — čitamo dalje. Tko bi među nama volio živjeti poput progonjene divljači, zar se Crkva ne bori protiv svakojakog prog­na? Zar se ne molimo iz dana u dan zato, da ne bude više progona, rasne nacionalne i vjerske diskriminacije, da ne bude gladi? Što je Isus zapravo želio s Blaženstvima, s tom novom vrstom logike, koju teško shvaćamo.

Pokušajmo se pitanju približiti iz jednog drugog kuta. Ako se vratimo na trenutak poticanju proroka Sefanije, možemo uočiti da korijen blaženstva ne trebamo tražiti u blagostanju, zdravlju, bogatstvu, vlasti, već u Bož­joj ljubavi. Prorok teškim riječima obilježava one koji svoju sigurnost ne polažu u Boga, već u ljude. Međutim, blažen je onaj čovjek kojemu je Gos­podin sigurnost i utjeha. U ovoj proročkoj riječi prepoznajemo blaženstva. Čovjek ne može biti sretan bez Boga. Tomu bismo možda dodali samo to da je ova poruka danas jednako aktualna kao što je bila u vrijeme Sefanije ili Isusa. Danas se, doduše, raširio mentalitet prema kojemu čovjek ima pravo da ostvari samog sebe. Za to ne treba ni Boga ni vjere, dovoljno je svjesno se približavati željenom cilju. Ali na kraju trebamo gorko ustanoviti ako sami sebe tražimo, da ćemo samo sebe i pronaći, a to nije dovoljno da postanemo sretni.

Blaženstva ne trebamo dakle shvatiti kao uzročne odnose, već teološ­ki. Nije netko sretan zato što je siromašan, jer ga proganjaju, jer doživljava nepravdu, već netko može biti sretan i onda ako je siromašan, gladan, proganjan, ali mu je srce usidreno u Bogu. To je trajna poruka evanđelja i Blaženstava.