ISUS JE PASTIR SRDACA
Evanđelje Iv 10,1-10
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.« Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati. Stoga im Isus ponovno reče: »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.«
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Dj 2,14. 36-41; 1 Pt 2,20b-25;
Prvo čitanje na četvrtu nedjelju Uskrsa odlomak je uzet iz Djela apostolskih u kojemu sveti Petar svjedoči o Isusovom uskrsnuću i poziva svoje slušatelje da prihvate Isusa u svoj život putem krštenja. Isus je stupio i u naš život kada smo se krstili. Ako i ne uvijek riječima, ali svojim životom trebamo o tome svjedočiti.
U drugom čitanju također nam se sveti Petar obraća i izlaže da je Isus Krist pastir naše duše kome možemo mirno povjeriti svoj život. Tome se priključuje evanđelje u kojemu sam Isus sebe naziva pastirom.
Isusova prispodoba u kojoj sam sebe uspoređuje s Dobrim pastirom, toliko nam se čini poznatom da jedva djeluje snagom novoga. Ne potresa nas, ne dira nas u dubinama našeg bića. U boljem slučaju moguće je osjećati malo ponosa jer nam se čini da iz prispodobe možemo iščitati da nas je Isus priznao za svoje. Ljudi često poistovjećuju sebe sa svojim vođama. To nije novost, već su u vrijeme svetog Pavla postojala takva rivalstva: ja sam Pavlov, ja sam Kefin, a ja Kristov! Moguće je da se malo i radujemo jer je Isus sebe nazvao dobrim pastirom koji se brine o svojima. Uvijek je dobar osjećaj kad znamo da netko misli na nas. Moguće je, međutim, da se malo i ustežemo kada čujemo ovo evanđelje: prošla su vremena masovnih histerija kada su ljudi poput poslušnog stada išli za onim vođama koji su im obećali veći komad kruha ili su im obećali više demokracije. Srećom Isus nije obećavao takvo što. Ako s gledišta kršćanskog načina života želimo razumjeti evanđeosku poruku dobrog pastira, onda trebamo promotriti duboku logiku prispodobe. Isus, naime, postupno razvija ideal dobrog pastira.
Na prvom stupnju Isus se naziva jednostavno pastirom koji ide ispred ovaca i one ga slijede. Na taj način Isus sebe ističe kao primjer svojim učenicima. Tko njega slijedi, tko svoj život prilagođava njegovom životu, taj ne može zalutati. Već i zbog ove jedne misli može nam srce zaigrati, ali se ipak ne smijemo uljuljati u lažnu sigurnost. Isusa se, naime, može slijediti na mnogo načina i zbog različitih motiva. Već onda je bilo takvih koji su ga slijedili iz koristoljublja jer im je dao kruha i riba, i to besplatno. Slijedili su ga i znatiželjnici koji su išli u lov na spektakularnost, a oko Isusa uvijek događalo nešto izvanredno: bolesnici su ozdravljali, hromi su počeli plesati, slijepci su poskakivali širom otvorenih očiju. Naravno, bilo je i mnogo onih koji su mu s iskrenom vjerom priključili jer su znali da će kod njega naći pravi put. Povjerili su mu život, tako je Isus postao pastir njihovog života.
Isusa se i danas može slijediti na mnogo načina. Zašto ga mi zapravo slijedimo? Doista iz iskrenog uvjerenja kako bismo bez njega zalutali, ili se u tajnosti nadamo od njega i mnogo toga drugoga? Ako se npr. žalimo da nije uslišao naše molitve onako kako smo to mi željeli, onda je to znak da nismo sasvim sigurni da naš Pastir ide u dobrom smjeru da nas dobro vodi, već bismo mu željeli malo pomoći i skrenuti ga s njegovog puta, kao što je Petar pokušao kada ga je u tajnosti pozvao u stranu i izložio mu da po njegovom skromnom mišljenju nije patnja najsretniji put da bi ga ljudi zavoljeli.
U drugom stupnju Isus sebe naziva vratima. Vrata postoje da bi čovjek nekamo ušao. Isus je jasno rekao da trebamo ući u njegov život. Što to znači? U ovom modernom svijetu posjedujemo svakojake kućanske aparate, i zato s jednim smjelim obratom mogli bismo reći da je Isus naš filter, naše cjedilo. Kako filter pročišćava vodu ili kavu, tako se trebamo i mi »procijediti« kroz Isusovo učenje kako bismo se pročistili. I apostoli su prošli kroz ovaj proces čišćenja. Petru je bio potreban filter skromnosti, kada je morao priznati da mu bez Isusa ni ribolov »ne ide«, trebao je propatiti filter kajanja i opraštanja grijeha nakon što je zanijekao svog Učitelja. Apostoli su svoju dušu povjerili Isusu: On je postao pastir njihovog razuma. Svaki Isusov učenik prolazi ovaj put i danas. Koliko taloga ima još u nama: sebičnost, zavist, ljubomora, zlonamjernost, malodušnost. Svaka ispovijed je zapravo jedan filter preko kojeg se pročišćavamo.
U trećem stupnju Isus se naziva otvorenim vratima, kroz koja njegovi mogu prolaziti van i unutra. Apostoli su značenje otvorenih vrata shvatili tek poslije Duhova, to jest, da su svaku milost dobili zato da je pronose dalje. To je dinamika kršćanske duhovnosti: stupimo u Isusov život, u njegovo polje milosrđa kako bismo potom izašli i pronijeli radosnu vijest i drugima. Time se dotičemo temeljne poruke ove prispodobe: u životu je samo jedna stvar doista važna, a ta je da živimo u Božjoj ljubavi. U stilu našeg razmišljanja mogli bismo tu istinu i ovako izreći: postat ćemo istinski kršćani tek onda kad nam Isus postane pastir našeg srca! Isus, pastir srdaca, danas nas nas pita, gdje je naše srce?
