Župni listić br. 41 – 29. nedjelja kroz godinu – godina A – MISIJSKA NEDJELJA
Božji poziv je stalan
Evanđelje: Mt 22, 15-21
Tada farizeji odoše i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: “Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?” Znajući njihovu opakost, reče Isus: “Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!” Pružiše mu denar. On ih upita: “Čija je ovo slika i natpis?” Odgovore: “Carev.” Kaže im: “Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.”
Ostala čitanja: Iz 45,1.4-6; 1 Sol 1,1-5
Prorok Izaija prorokuje u interesu Kira: govori da ga je Bog izabrao da preko njega proslavi svoje ime. U ovoj tvrdnji blista Božja dobrota koji ljubi čovjeka i onda ako ga ovaj ne poznaje, kako to saznajemo od Kira: »iako me ne poznaš, ipak te naoružah.« Tko se ne bi prepoznao u ovom tihom, možda pomalo tugaljivom Božjem prigovoru? Svi živimo od njegove dobrote koja nas uvijek preteče, zato sve ono što mi njemu dajemo je otplata, vraćanje, ali on o tome ne vodi računa. Ova misao može dati ključ i za razumijevanje evanđeoskog prizora kada je riječ o plaćanju poreza.
Tema izabranosti, odnosno motiv besplatne Božje ljubavi ponovno se javlja u Prvoj poslanici Solunjanima: Mi znamo, od Boga ljubljena braćo, da ste izabrani. To vrijedi za svakog vjernika: sama činjenica da smo upoznali Krista dokazuje da nas je Bog izabrao i pozvao za širenje evanđelja. Sveti Pavao nastoji ovo poslanje osvijestiti u solunskim vjernicima i u svima nama: dar vjere nikada nije samo »osobna stvar«, duhovni užitak, već zadatak, poslanje. Točno to nisu bili u stanju razumjeti farizeji koje je Isus snažno žigosao u evanđelju, to jest da se Božja ljubav ne može mjeriti ljudskim kategorijama. Da bismo ovu poruku razumjeli, neka nas ne zbuni ovaj slučaj koji je »ovozemaljski«. Plaćanje poreza nikada nije bio rado prihvaćena patriotska obveza, nekako uvijek osjećamo da nam bespravno oduzimaju teško stečene novčiće. Tako nam neće biti teško uživjeti se u duševno stanje onih nezadovoljnika koji su se obratili Isusu, tim prije, jer je u danom slučaju, utjerivač poreza bio prezreni osvajač.
Ali nismo samo s porezom takvog mišljenja, i za mnoge druge stvari u životu također mislimo da su na nas nepravedno natovareni teret, prisila. To može npr. biti neraskidivost braka, ako netko naglašava koliko je Crkva nemilosrdna kada zahtjeva vjernost do smrti. Na sličan način razmišljaju i oni koji smatraju da papa brani upotrebu sredstava protiv začeća, osuđuje homoseksualnost itd. Tu je riječ o jedva prikrivenoj neistini, obzirom daovakav način razmišljanja ne dospijeva do prave, zrele razine morala. Iako evanđelje nije u prvom redu etika, u ovoj evanđeoskoj sceni Isusova kateheza skreće našu pažnju na jednu prilično važnu moralnu istinu: postoje stvarnosti koje ne treba narediti ili zabraniti, budući da one proizlaze iz prirode stvari.
O čemu je riječ možemo razumjeti iz jednog jednostavnog, svakodnevnog opažanja. Vjerojatno je svaka majka već doživjela da njeno malo dijete koje se zadubilo u svoju igru izgradnje kuće od kocki, kad ga pozove na ručak, vjerojatno će ovako odgovoriti: »samo jedan trenutak mama, kuća još nije gotova!«, to jest, dijete osjeća da započeti posao u danom primjeru izgradnja kuće, zahtjeva da ono to završi. Na sličan način vjernost izvire iz prirode braka, kada naime dvije osobe stupe u brak tada nastaje jedna takva nova stvarnost koja više nije u ovlasti pojedinaca, nadilazi ih i raspolaže s moralnim zakonima koji izviru iz njene nutarnje prirode. Zato, ako brak dospije u krizu onda rješenje nije u rastavi, već u obnovi braka.
Naše razmatranje možemo još proširiti: slična stvar događa se u našem kršćanskom životu. Nismo mi sami izabrali kršćanstvo, već smo to dobili kao poziv. Kada smo prihvatili i rekli da, tada više nismo gospodari svoje vjere, već sluge, započinje poslanje koje ne znači samo radost, već i odricanje i prihvaćanje križa.
Na prvi pogled ovo evanđelje govori o licemjernosti ljudskog srca, ali neka nas to ne zavara. Isusov odgovor u toj je mjeri iznenadio farizeje da su se posramljeno odšuljali. Što je to bilo, što ih je toliko iznenadilo? Moguće to što Isus nije dijelio opće mišljenje, prema kojemu izbjegavanje plaćanja poreza u danom slučaju ne samo da je dopušteno, već i rodoljubni čin? Farizeji su vjerojatno razumjeli i to što je Isus, doduše prikriveno, ali jasno im dao do znanja: »Vi se i prema Bogu ponašate kao prema caru. U njemu ne vidite dobrostivog, velikodušnog Oca koji ljubi, već samovoljnog gospodara kojeg služite zbog toga jer ga se bojite, jer očekujete nagradu, približavate mu se s robovskom dušom!« To je upozorenje upućeno svima nama, da preispitamo sliku Boga, odnosno svoju dušu, kako se približavamo Bogu: sa ljubavlju ili s robovskom dušom?
