OHRABRUJUĆA PORUKA PRVIH UČENIKA
Evanđelje: Iv 1,35-42
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.
Jedan od one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: »Našli smo Mesiju!« – što znači »Krist – Pomazanik«. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!« – što znači »Petar – Stijena«.
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: 1 Sam 3,3b-10.19; 1 Kor 6,13c-15a.17-20;
Nije teško povezati u jedinstvenu cjelinu poruku čitanja za drugu nedjelju kroz godinu: Bog nas poziva i očekuje naš odgovor. Liturgija nam najprije predočuje primjer malog Samuela koji je od djetinjstva bio pažljiv na Božji poziv. U Prvoj poslanici Korinćanima sveti Pavao nas potiče da svoj kršćanski poziv provedemo u djelo.
Sveti Ivan evanđelist nam govori o susretu prvih učenika s Isusom. Kod ovog događaja možemo zapaziti jednu zanimljivu lančanu reakciju: prva dvojica koja su se susrela sa Isusom pozivaju i druge, štoviše, čitamo kako je Andrija »doveo« svog brata Petra Šimuna Isusu. Glagol »doveo« dopušta zaključiti da se Petar u prvi mah vjerojatno nije baš oduševio za susret s novim učiteljem, tako da je Andrija trebao na Petra primijeniti manji pritisak. Ali kad se susret dogodio, Petra je očarao Isusov pogled i njegova osoba, tako da je Petar ostao kod njega i s njim.
Lanac se nastavlja. Filip poziva Natanaela koji, međutim, s cinizmom otklanja poziv: »Iz Nazareta može li što dobro izići?« Ali nedjeljno evanđelje to već ne kazuje, iako je i Natanaelova reakcija poučna jer ni danas ne nedostaju cinici koji Isusa optužuju, na primjer, što nije ukinuo ropstvo i nije podigao glas u korist ravnopravnosti žena.
U slučaju prvih učenika možemo zapaziti tri stava. Prvi je stav dvojice učenika koji su svojevoljno krenuli za Isusom: oni su na aktivan način tražili Isusa, a Isus je dopustio da ga nađu. Ovo je lijepa poruka i nama: Isus se ne igra skrivača s nama, tko ga traži iskrena srca, taj će ga i naći.
Drukčije ponašanje, drugi stav očituje se kod Petra. Nevoljko, doduše, ali dao se nagovoriti od drugih koji su na temelju osobnog iskustva svjedočili o Isusu. Često je to i naš položaj: vjera drugih ljudi može nas nadahnuti da se u nama probudi želja za Bogom. Zato nam Crkva predočuje svece za primjer da nam pomognu na putu vjere.
Treće ponašanje, treći stav je cinizam Natanaela. Nažalost, danas je ciničnih ljudi, ne samo u krugu nevjernih, već ponekad i u krugu vjernika. Žalosna je to pojava, ali evanđelje dokazuje da čak ni takve milost ne zaobilazi, već ih Bog tiho, preko različitih životnih događaja i iskušenja priprema za prihvaćanje vjere.
Ovdje se sa zahvalnošću možemo sjetiti onih koji su bili posrednici vjere u našem životu: u mnogo slučajeva to su bili djed i baka, roditelji, vjeroučitelji i mnogi drugi. Ali moramo misliti i na to da smo i mi posrednici vjere, koji riječima i primjerom svog života možemo Isusu dovesti druge.
»S njim ostati, s njime biti«— to će biti znak raspoznavanja učenika. Istina, ovdje su bili tek kod njega, kasnije će Isus očekivati od njih da ostanu u njemu. Činjenica je, međutim, da je i ovaj kratki susret ostavio toliko dubok trag u njima, da sada već oni sami postaju vjesnici i zovu i druge da se susretnu s Isusom: Andrija zove Šimuna, Filip nagovara Natanaela.
Iskustvo, osobni doživljaj Boga temeljni je oslonac i nositelj našeg kršćanskog života. Moguće je da smo i mi postali kršćani tako što nam je netko drugi govorio o Isusu, ili jer su nas roditelji dali pokrstiti. Naša kršćanska vjera će postati punoljetna tek onda kada je osobno iskustvo opravda. Možda katkad mislimo da i nije tako teška stvar biti kršćaninom, jer gdje bismo drugdje pronašli tako plemenite vrijednosti kao u našoj kršćanskoj vjeri? Ali u životu svakog čovjeka nastupi trenutak kada svaka teorija postane nedostatnom: samo ona sigurnost vjere ostaje koju smo stekli osobnim iskustvom.
U našem kršćanskom životu postoje brojne prilike za osobni susret s Isusom. S njim se susrećemo u sakramentima, molitvama, dobrim djelima, odricanjima, trpljenjima, radostima i tugama. Stanimo u duhu pored prva dva učenika i razmislimo: znamo li mi zapravo, gdje stanuje Isus, gdje ga možemo pronaći? I ako se susretnemo s njim i upita nas što želimo, bismo li znali odgovoriti? Ako slučajno baš sada živimo u nesigurnosti i tami, ako nam je život upravo sada dospio u slijepu ulicu, onda bojažljivopitanje prvih učenika neka se u nama pretvori u tihi vapaj: »Učitelju, gdjestanuješ?« Možemo biti sigurni da njegov umirujući odgovor neće izostati. »Dođi i vidi!« Iz ovoga ćemo znati da je Isus i danas među nama, da se nije »iselio« iz ovog svijeta koji nam povremeno izgleda toliko apsurdanpa će naše srce pronaći onaj mir, što su ga prvi učenici iskusili tamo preko Jordana, kod Isusa.
