BOG sva naša dobra djela precjenjuje
Evanđelje Mt 10,37-42
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.
Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: 2 Kr 4,8-11.14-16; Rim 6,3-4.8-11;
Za prvo čitanje na trinaestu nedjelju kroz godinu uzet je lijepi opis iz Druge knjige o Kraljevima u kojemu se možemo diviti velikodušnosti žene iz Šunama koja je na stan primila proroka Elizeja. Elizej je znao cijeniti ovu velikodušnost i nagradio je ženu darom iznad svaka njezina očekivanja: izmolio je od Boga željeno dijete. Dvije stvari možemo uzeti k srcu u ovoj seriji događaja. S jedne strane to, da postoje oko nas velikodušni, dobrodušni ljudi, za čiju dobrotu trebamo biti zahvalni. Primijetimo i to da Bog nikada ne ostavlja bez nagrade niti jedno naše dobro djelo.
U drugom čitanju sveti Pavao svojim rimskim vjernicima upućuje jedno veoma ozbiljno pitanje, iz kojeg se može iščitati jedva prikriveni prigovor: »Ili ne znate da mi koji smo se krstili u Isusu Kristu u njegovoj smrti smo se krstili?« Ne znamo što je u svetom Pavlu prouzročilo ovu ozbiljnu reakciju, ali to možemo zaključiti iz prethodne rečenice koja zvuči optužujuće, a glasi: »Ako smo već jednom umrli za grijeh, kako bismo dalje u njemu mogli živjeti?« Potom, kao oslobađajuću radosnu vijest, objavljuje: »Ako smo s Kristom umrli, vjerujemo da s njim zajedno i živimo«. To je poruka i nama: živimo u svijetu tako kao da smo već umrli za svijet, ali se držimo Krista tako kao oni koje svijet još dovodi u napast.
U evanđelju čujemo teške riječi: Isus govori o maču, o neslozi u obitelji, nošenju križa i o smrti. Ovu stvarnost prikazuje kao uvjet da bi ga netko mogao slijediti. Gotovo da ne želimo povjerovati da je ove riječi izgovorio dobrostivi Isus koji je uvjeravao svoje učenike da je njegov jaram sladak, a njegov teret lagan. Nije lako protumačiti ove Isusove riječi. Kako se mogu uskladiti ovi zahtjevi s mirnim suživotom, obiteljskim mirom, sa zahtjevom opraštanja?
Pokušajmo na zaobilazni način proniknuti u Isusovu misao. Ovdje prvenstveno nije bitno, što Isus zahtjeva, već tko je onaj tko od nas to zahtjeva ili može zahtijevati? Osnova kršćanstva je vjera u Isusovo božanstvo. To utemeljuje Isusov autoritet. Ako vjerujemo u Isusa, onda možemo mirne duše prihvatiti sve ono što je rekao ili što traži od nas. Ali zapazimo da Isusovu naučavanju ovdje nije kraj.
Isus je u prvom dijelu svog govora saopćio što je cijena toga da netko postane njegovim učenikom. Svoj govor je nastavio opisom što je nagrada toga. Isus na dirljivi način izlaže da onaj tko prihvaća njegove učenike, prihvaća njega, štoviše, onog koji ga je poslao, nebeskog Oca. Isus se dakle poistovjećuje s nama i osposobljava nas da već i samim tim što smo kršćani Boga nosimo ljudima. Dobro je znati da ne trebamo mi sami sve učiniti za evangelizaciju svijeta, već samo dopustiti da Isus djeluje u nama. Ljudi i nesvjesno primjećuju i zapažaju one izvore iz kojih mi zahvaćamo one Božje sile koje u nama djeluju.
Isus u nastavku razlaže također očekivanja koje ljudi imaju prema nama. Ako netko primi proroka zato što je prorok, dobiva prorokovu nagradu. Svijetu su i danas potrebni proroci koji svjedoče o Božjoj prisutnosti i o njegovoj brižnoj ljubavi kako su to činili i starozavjetni proroci. Prorokova nagrada je u tome da svoj život vidi kao koristan i dragocjen.
Ako netko primi pravednika zato što je pravednik, dobiva nagradu pravednika. Pravednik u terminologiji Svetog pisma označava čovjeka koji ljubi Boga, kao što saznajemo npr. o svetom Josipu da je bio »pravednik«. I današnjem svijetu su potrebni pravednici, odnosno takvi vjernici čiji život i svakodnevne odluke izviru iz ljubavi prema Bogu. Nagrada pravednika je čista savjest.
Isus kao da još uvijek vidi pred sobom prestrašena lica svojih učenika zbog svojih teških riječi u uvodu, zato im gotovo majčinski obećava da ni za čašu hladne vode neće im izostati nagrada.
Radosna poruka ovog evanđelja je spoznaja da je u Božjem obračunu prilično veliki pomak u ravnoteži između zahtjeva naše vjere i nagrada. U današnjoj terminologiji mogli bismo reći da »Bog precjenjuje« svako naše dobro djelo. Naš Bog od nas ne zahtijeva ništa, ali što god mu rado damo, to stostruko nagrađuje. Tu se možemo sjetiti velikodušne žene iz Šunama koja je zbog svoje gostoljubivosti primila nagradu koja je nadišla sva njenaočekivanja.
